U trećem i završnom dijelu teksta o snimanju i produkciji filma Časna, detaljnije se govori o vizualnom štimungu, efektima itd. Prvi dio pročitajte ovdje., a drugi imate ovdje.
“Časna” je snimljena u potpunosti u Rumunjskoj, na lokacijama u Bukureštu i njegovoj okolici te Transilvaniji, pogotovo u dva zamka iz 14. stoljeća te u napuštenoj srednjovjekovnoj tvrđavi koja je doprinijela autentičnoj estetici klasičnih horor filmova. Pojedini interijeri sagrađeni su na setovima u studiju Castel Film u Bukureštu.
Kako bi postigli gotički izgled filma, Hardy se obratio direktoru fotografije Maximeu Alexandreu i dizajnerici produkcije Jennifer Spence koji su već radili zajedno na filmu „Annabelle: Creation“. Sama filmska ekipa bila je mješavina stručnjaka iz SAD-a, Europe i Rumunjske.
Alexandre je opisao stil filma kao „stil iz 1970-tih, pun dima i upečatljivih kontrasta. U ovom žanru možemo se poigravati sa sjenama tako što naglašavamo određene elemente, a s druge strane idemo u mrak koliko god to želimo.“
Makar se film ističe svojim gotičkim dizajnom, još uvijek slijedi stil koji je karakteristika svih ostalih „Conjuring“ filmova. Alexandre je objasnio: „Čak i kad skačemo desetljeća u budućnost ili u prošlost, svaka priča ima određene stilističke elemente koje je James utemeljio u prvom filmu poput, recimo, dugih kadrova. Corin je to preuzeo i koristio i u ovom filmu.“
Posebnost ovog filma leži u različitim načinima vizualnog prikazivanja različitih gledišta glavnih likova. Alexandre je objasnio: „Pratimo putovanje oca Burkea i sestre Irene. Njezino je više unutrašnje putovanje: putuje kroz vlastiti um i njezine vizije su mekše. Za njezine scene koristili smo Steadicam jer su gledatelji tako mogli lakše razlikovati što je stvarno, a što nije. Kad gledamo kroz oči oca Burkea, onda smo koristili ručne kamere jer se njemu sve događa u stvarnosti, on je usred mnogih napetih trenutaka.“
U potrazi za samostanom sv. Carte filmska ekipa odletjela je u Bukurešt, a zatim krenula u Transilvaniju gdje su putovali kroz udaljena sela tog povijesnog kraja Rumunjske. U Hunedoari pronašli su zamak Corvin, smješten na padini planine još od 14. stoljeća, koji je savršeno odgovarao njihovim potrebama. Budući da zamak nije bio dovoljno velik za sve potrebe snimanja, odabrali su još jedan zamak koji su pronašli u blizini za dodatne scene. Smješten u transilvanijskom selu Cris, dvorac Betheln projektirao je isti srednjevjekovni arhitekt koji je radio i na dvorcu Corvin, tako da je sagrađen u istom stilu te se savršeno mogao uklopiti u priču.
Tvrđava Mogoşoaia bila je treća lokacija koju su odabrali. Napuštena vojna baza imala je tunele koji u filmu zamjenjuju tunele samostana. Taj podzemni labirint odlično je odgovarao onome što je zamislio Hardy kako bi prestrašio gledatelje.
Hardy je iskoristio najbolje aspekte svake lokacije te ih spojio zajedno u postprodukciji kako bi stvorio jedinstveni okoliš koji na velikom ekranu predstavlja samostan sv. Carte.
„Sve se savršeno posložilo,“ rekao je Safran. „S razvojem priče imaš osjećaj kao da gledaš isti dvorac, makar se snimalo na tri različite lokacije.“
Također su snimali na drugim lokacijama u Transilvaniji poput Sighişoare, mjesta rođenja Vlada Drakule, Copse Mar, palače Mogoşoaia koja je poslužila kao bolnica sv. Vincenta gdje se upoznaju otac Burke i sestra Irene, te palače Parlamenta u Bukureštu koja je zamijenila Vatikan.
Budući da je u Rumunjskoj zabranjeno snimati u crkvama, Spence i njezina ekipa sagradili su crkvu samostana sv. Carte na setu studija Castel Film u Izvoraniju, Rumunjskoj, u samoj blizini Bukurešta.
Izbavi nas od zla
Za gotički izgled odjeće odgovorna je kostimografkinja Sharon Gilham, koja je radi istraživanja posjetila Etnografski muzej u Rumunjskoj, kako bi pogledala autentične rumunjske nošnje iz vremena u koje je smješten film. Te nošnje su uglavnom bile sašivene u Rumunjskoj.
Što se tiče odjeće oca Burkea, Gilham je koristila autentične krojeve tog vremena u tamnim bojama. „Corin je htio naglasiti mračnu stranu prirode oca Burkea,“ objasnila je. Njegovo odijelo kad nije u odori svećenika je napravljeno od tamnog tvida, a košulje su sve tamnosive, makar su u to vrijeme uglavnom nosili bijele košulje ili košulje svjetlijih boja.“
Hardy je također htjela da otac Burke ima posebni odjevni dodatak za scene borbe. Odabrala je njegov pojas, koji se nosi oko struka, a njegove boje u katoličkoj crkvi označavaju rang svećenika. Na pojasu je izvezla latinsku rečenicu, Bog mi daje svjetlo, koju je našla u latinskoj verziji katoličke molitve. Veliki zlatni ukrasi koje je dodala dolaze iz 1930-tih i 1940-tih godina, i oltarni su ukrasi iz Francuske koje je Gilham pronašla. „Razrezala sam ih i stavila na njegov pojas zajedno s krunicom, križevima i medaljama sv. Kristofora, i tako prekrila cijeli pojas, kao da je to nešto što je dodavao kroz godine,“ objasnila je.
Križ koji otac Burke nosi oko vrata Gilham je pronašla u Rumunjskoj. Također je antikvarni primjerak i dolazi iz Francuske, gdje je otac Burke iskusio događaje koji ga još uvijek proganjaju.
Duge crne halje svećenika sašivene su u Italiji. „Odjeća u Vatikanu je vrlo dekorativna, čak i razmetljiva,“ rekla je Gilham. „Demian je obožavao nositi te halje. Obukao bi ih i odmah smo mogli vidjeti njegovu transformaciju u svećenika, već po samom načinu na koji se držao. Ta odora odiše elegantnošću, vrlo je dramatična i upečatljiva sa svim tim dodacima.“
Za razliku od odjeće oca Burkea, sestra Irene je u potpunosti obučena u bijelu boju. Njezina odjeća morala je odgovarati onome kako bi se novicijatkinja oblačila i time se razlikuje od ostalih redovnica jer u to vrijeme postojala je stroga hijerarhija i niz različitih stilova.
„Sestra Irene je personifikacija čednosti. Htjela sam naglasiti koliko je mlada, nevina i krhka, tako da je oblik njezinih suknji bio vrlo važan. Halje redovnice znaju biti vrlo glomazne, tako da se izgubi njihova figura,“ navela je Gilham. Također je dodala Ireninoj odjeći i kožni remen s kojeg je visjela krunica. Bijeli kostimi koje su dizajnirali za Farmigu bili su posebno dizajnirani kako bi bila vidljiva dok se kreće kroz mračna mjesta. „Način na koji smo snimili ovaj film savršen je za ovaj kostim.“
Kostim demonske časne iz filma „The Conjuring 2“ bio je poslan u Bukurešt gdje ga je Gilham skrojila ponovno iz iste tkanine koju nose preostale redovnice, u stilu 1950-tih. Gilham je objasnila: „Kosim demonske časne ju izdužuje jer je crni veo spušten, a ostatak kostima je vrlo dug i vrlo mračan. Dobivate dojam da je veća od života. Prvi put kad sam u njemu vidjela Bonnie, preplašila sam se.“
Eleanor Sabaduquia je glavna vizažistica koja je osmislila izgled časne Valak za prvi film u kojem je ugledamo, „The Conjuring 2“. Svaki put kad bi našminkala Valak njezin izgled nije bio u potpunosti isti jer je sve radila ručno, s vrlo malo protetike i bez ikakvih računalno generiranih efekata.
Amalgamated Dynamics, Inc. (ADI) odgovoran je za specijalne efekte u filmu. Hardy je rekao: „Bilo je divno s njima surađivati. Moji su heroji još otkad samo kao dijete snimao vlastite filmove s prijateljima i izrađivao različita animatronička čudovišta i stvorenja u garaži mojih roditelja.“
Hardy je odabrao skladatelja Abela Korzeniowskog kako bi naglasio napetost radnje putem glazbe koja se, kako je rekao Korzeniowski, „poigrava dvama ekstremima žanra religijskog horora: nemilosrdnim nasiljem i nesebičnom duhovnošću. Prvo utjelovljuje demonska časna Valak, a drugo sestra Irene. Svaki žanr ima vlastitu melodijsku temu, a obje podsjećaju na srednjovjekovne korale zatvorenih samostana i zabranjenih poganskih rituala, zastrte mračnim i burnim teksturama te zastrašujućim i nelagodnim tonovima. Nadahnut Corinovom vizijom, unijo sam stilističke elemente svijeta ‘Conjuring’ filmova u to različito razdoblje i okolinu, koristeći mračnu i divlju moć orkestra, s ogromnim, dva metra visokim, bubnjem i dijaboličkim grlenim pjevačem.“
Hardy je zaključio: „Bilo je uzbudljivo gledati kako se svi dijelovi filma zajedno spajaju u harmoničnu cjelinu, a Abelova intenzivna i jezovita glazba bila je posljednji, ali ključni element. Smatram kako je ovaj gotički svijet koji smo stvorili uistinu zastrašujuće mjesto, a mi – kao i demonska časna Valak – samo čekamo gledatelje da ga posjete. Samo se pripremite na to da ćete vrištati od straha.“
Tekst je preuzet iz press booka hrvatskog distributera filma “Časna”.