Kolumna: Stephen King – mini-serije

Krešimir Vukelić u svojoj drugoj kolumni za HorrorHR piše o mini-serijama baziranim na Stephen Kingovim djelima. Ako ste preskočili krešimirovu prvu kolumnu “Gdje su nestali glumci horror žanra” pročitajte je ovdje.

Fanovima horor žanra, ali niti bilo kome drugome nije potrebno pisati posebno o Stephenu Kingu. Sve je poznato i one koje zanima više imaju IMDb, Wikipediu i njegov official site, pa neka se po potrebi dalje educiraju, no ipak dajmo mali podsjetnik. Kada govorimo o Stephenu Kingu riječ je o glumcu, scenaristu, producentu, ali prije svega o piscu iz čijeg pera je proizašlo više od stotinu djela usko vezanih uz horor žanr. Njegova djela postajala su bestsellerima, prevođena su na mnoge svjetske jezike, vrlo su čitana, a ono što ponajviše oduševljava poklonike horor žanra je njihova ekranizacija. Naravno da su neka djela imala više uspjeha, neka manje, neka su rađena isključivo za TV produkciju, od nekih su napravljene mini-serije, a neka su išla u kino produkciju, ali je doza misterije u svima podjednako prisutna, i zaokuplja.

Svatko je gledao barem ponešto od Stephena Kinga, ako ne horore, onda barem one filmove koji su nominirani za nagradu akademije: „The Green Mile“ i „The Shawshank Redemption“. Apsolutno sam siguran da će se svi složiti kako su ekranizacije njegovih djela „The Shining“ i „Misery“ svojevrsna remek-djela. Iako tu ima još mnogo kvalitetnih filmova, ova dva su pojam i poznati su čak i najvećim laicima. Ipak je tu riječ o maestralnim glumačkim izvedbama Jacka Nicholsona, Jamesa Caana i Kathy Bates, a i oni koji nemaju pojma čuli su za poznatu rečenicu: „Hereee’s Johnny!“. No, oni koji su pogledali cijeli opseg njegovih djela znaju da tu ima i mnogo više, a tu prvenstveno mislim na mini-serije. Osobno, pogledao sam gotovo sve što je Stephen King napisao, a ekraniziralo se, i većina stvari me oduševila (posebno „The Dark Half“ i „The Night Flier“), nekolicina i razočarala („Sometimes They Come Back…for More“ i „The Sleepwalkers“), no ono što me na neki poseban način zaokupilo bile su mini-serije.

Dakle, zašto mini-serije? Kao prvo, sve su rađene u TV produkciji, s relativno malim budgetom, a polučile su vrlo dobre uspjehe. Druga stvar koju cijenim kod mini-serija je određena doza napetosti koju one nose u sebi ili drugim riječima rečeno, ne radi se tu o 90 minuta akcije nego se razradi tema i ima se prilike upoznati (a neki možda i poistovjetiti) s likovima. Treće je nešto što je u današnje vrijeme nestalo, a to je ona napetost i neizvjesnost koja je znala trajati i po mjesec dana. Ovdje mislim na to da se danas sve skine s neta u kratkom roku i ako ti je nešto super, pogledaš to u dahu. No, siguran sam da i vaša sjećanja idu na početak 90-ih kada je na HRT-u bila prikazana mini-serija „It“ o klaunu koji se danas, kada smo odrasli, i ne čini više tako opakim. Ali, pustimo sada to. Serija je išla nedjeljom u večernjem terminu i to se moralo gledati kako bi se idući tjedan imalo o čemu raspravljati u školi, tko se čega uplašio, što je bilo najstrašnije,… I tako do petka kada su opet svi govorili: Jedva čekam nedjelju i idući nastavak. Ustvari su se nadali da će roditelji biti kod kuće, vrata od sobe otvorena, a svjetlo u hodniku upaljeno. To je bio dojam koji vas je pratio mjesec dana i držao vas u napetosti, a to je izvrstan osjećaj.

Cijenim te mini-serije koje se prikazuju na TV-u upravo iz tog razloga. Sve one koje je HRT prikazao gledao sam iz tjedna u tjedan, iako moram priznati da mi je nakon prvog pogledanog nastavka „Rose Red“ došlo da odem tražit torrent, no ipak sam se suzdržao i čekao iduću nedjelju i iduću, i nije mi bilo žao. Nažalost, sve teže i teže je čekati naredni vikend, a sve lakše skinuti s neta, no svako radi onako kako voli, ali dojma sam da su horori rađeni iz razloga da nas drže u napetosti i na kraju naravno uplaše. Ovako, kad ne znaš što slijedi u idućem nastavku, a više nisi klinac kojeg je lako uplašiti nego imaš skoro 30 godina, zna ti se dogoditi da čuješ neki čudan zvuk i prvo što napraviš je pripišeš ga nekom od likova iz serije koji ti je najstrašniji. Onda shvatiš da si pretjerao u razmišljanjima, ali ipak pokrenut tom mišlju u glavi sam počneš smišljati kako bi se serija dalje razvijala i na taj način dođeš do nekog svog alternativnog završetka filma. Dakako, ovdje je riječ o nečemu što te zaokuplja, tako da mislim na mini-seriju, a ne o filmu koji završi za 90-ak minuta. No, ovo se može primijeniti i na film. Svatko od nas kada je čuo da se snima svaki idući nastavak serijala „Saw“ mislio je gdje i kako će se on nastaviti i tražio je po sjećanjima neke „loose ends“ iz prethodnog dijela.

Bilo bi zanimljivo kronološki pobrojati mini-serije i pomalo ih analizirati s nekoliko aspekata: koliko su strašne, kakvi su specijalni efekti, izbor glumaca, lokacija snimanja, cameo uloga,… Dakle, to su redom: „’Salem’s Lot“, „It“, „The Tommyknockers“, „The Stand“, „The Langoliers“, „The Shining“, „Storm of the Century“ i „Rose Red“. I odmah kažem da sam ih sve pogledao izuzev „The Shining“. Nisam htio pokvariti image koji sam imao u glavi nakon pogledanog filma, a i komentari vezani uz mini-seriju i nisu bili baš najbolji, a obzirom da sam upoznat s radnjom i napetost bi nestala.

Ljestvicu toga koliko je nešto strašno ili nije i nema smisla raditi jer, kada se radi o horor filmu ono što je nekome strašno, drugome je smiješno. Ono što je mene recimo uplašilo bili su „Rose Red“ i „Storm of the Century“. Naravno da je ovo uplašilo pod navodnicima, no doza intrige je prisutna. Što se tiče „Rose Red“, svi ti filmovi koji imaju mildly disturbed child su malo spooky, tu su i krajnje čudne pojave (kuća koja mijenja oblik), a i mjesto na kojemu se odvija radnja (legende vezane uz kuću) pridonosi količini straha i napetosti. S druge strane, radnja „Storm of the Century“ se odvija na otoku koji je odsječen zbog oluje, misteriozne smrti, a i sam nečastivi je blizu,… Zvuči uistinu obećavajuće ukoliko si sam i gledaš seriju, a vani je noć i naravno oluja. Drugim riječima, oslanjaš se na specijalne efekte iz filma koji su još više intenzivirani onime što se događa u tvojoj okolini.

Kada je riječ o izboru glumaca, mora se priznati da je u nekim trenucima iznenađujući, no uglavnom je vrlo zahvalan. Primjerice, jednu od glavnih uloga u mini-seriji „The Langoliers“ tumači Bronson Pinchot svima dobro poznat kao Balki iz Potpunih stranaca. Djeluje zabrinjavajuće, ali njegov luđački pogled, veliki podočnjaci i način kako polako trga papir da se smiri je fantastičan. Fantastičan je i odabir glumca koji je utjelovio Andrea Linogea u „Storm of the Century“, a vrlo zahvalnom se pokazala i glumačka ekipa u „Rose Red“ predvođena Julian Sandsom koji mi je u sjećanju ostao još od filma „Warlock“.

E sada, kako ne bi bilo sve apsolutno pozitivno, moram istaknuti negativnosti koje sam uočio, a uvjeren sam da su i ostale gledatelje Kingovih ekranizacija te negativnosti potaknule da spuste ocjenu za barem jedan bod. Naime, ono što mene najviše smeta je to što sve bude dobro odrađeno kroz cijelu mini-seriju i onda kada čekaš kraj koji bi ti trebao biti najzanimljiviji pojavi se u: „The Langoliers“ – pacman (barem ga ja tako zovem) koji djeluje vrlo jeftino i neuvjerljivo, specijalni efekti su na nuli; „It“ – ogroman alien pauk, iako je cijelo vrijeme iluzija klauna svima u mislima, na kraju se sve svede na obračun s divovskim paukom koji je, by the way, jako loše napravljen; „The Tommyknockers“ – bad ass alien koji djeluje preplastično kao i sjekira kojom ga Jimmy Smits dokrajči; iako cijelo vrijeme slutiš o nekoj stranoj zloj sili koja je prisutna, sve se svede na spaceship koji je zakopan u zemlji. Uglavnom, major dissapointment. Po meni je problem u specijalnim efektima koji definitivno mogu biti i bolje izvedeni. Iako, to je i jedna od boljki Stevena Kinga, on obožava na koncu svoje knjige (dakle i u filmu) razotkriti to misteriozno biće/pojavu, koje možda i bude dobro opisano u knjizi, no loše izvedeno na TV-ekranu.

Malo trivijalnosti. Opće poznata stvar je da Stephen King radnju većine svojih romana smješta u Main, koji je njegovo rodno mjesto, dok je radnja samo jedne od njegovih mini-serija smještena u Main („The Langoliers“), a većina ostalih nije smještena čak niti u SAD (većinom Canada, New Zeland). Također, on se voli pojavljivati u svojim filmovima kao i Alfred Hitchcock, no njegove pojave su ipak malo duže od poznatog Hitchcockovog prolaska kroz kadar. I još nešto, does he allways looks a bit retarded or is it just me?

Ipak, smatram da je Stephen King kralj i da su radnje njegovih knjiga fantastične, a što se više one budu ekranizirale to će i efekti u njima biti bolji, a samime time i kvaliteta filma, odnosno, mini-serije. Iako njegova literatura predstavlja nepresušan izvor, mislim da bi uskoro mogli početi i remakovi njegovih filmova, a tu stvarno ima potencija. I, na kraju mala preporuka. Pogledajte njegovu seriju „Kingdom Hospital“,možda vas iznenadi. Znam da ima 13 epizoda i da traje 780 minuta, ali sistemom držanja u neizvjesnosti možda i bude dobra. Ja sam trenutno na 6 epizodi, radnja ide polako, odabir glumaca je o.k., ima par spooky dijelova, ali nadam se da neće razočarati.

Kolumnu je napisao Krešimir Vukelić.

Krešimir je rođen 1982. godine u Slavonskom Brodu. Od 2000. godine živi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist, a uskoro i magistar. Gledanje i kolekcioniranje filmova mu je hobi. Tjedno pogleda minimalno 10-ak filmova, a strast prema tome razvio je početkom 90-ih kada su mu dva kuma bili vlasnici videoteke. Omiljeni žanr mu je dakako horor.