Maniac (2012)

1

NewImageFrank je prilično poremećena osoba. Nakon torture koju je prošao kroz djetinjstvo gledajući majku u čestim narkomanskim orgijama sa velikim brojem muških partnera, naslijedio je obiteljski posao restoracije lutaka za robne kuće. Uz taj, sam po sebi bizaran posao, psiha mu je rastrgana na sto strana, a jedna od stvari koja mu krati svakodnevicu je brutalno ubijanje žena i korištenje njihovih skalpova na lutkama u svom domu.

Možda dio mlađe generacije neće znati da je Maniac zapravo remake istoimenog filma Williama Lustiga iz 1980. godine. Original sa kultnim Joe Spinellom u glavnoj ulozi nisam gledao preko deset godina, tako da ću si uzeti slobodu da ne uspoređujem ova dva uradka. Tog filma se još i relativno dobro sjećam i znam da je Spinell, osebujna ličnost i u pravom životu, briljirao te da je film sam po sebi bio odličan i bolestan u isto vrijeme.

Moderna vremena donose nove trendove i tako da odlučilo napraviti remake ovoga, sada već trideset i dvije godine staroga filma. Produkcije se primio Alexandre aja kojemu i samom rimejkovi nisu strani koncept (Hills Have Eyes, Piranha), a za redatelja je postavljen Franck Khalfoun (P2 u Ajinog produkciji).

Upravo sam se vratio u hotel sa britanske premijere ovoga filma i organizatori FrightFesta bili su prilično zadovoljni jer im je odobrena potpuna uncut verzija (sjetimo se problema koje je prošle godine imao Srpski Film). Moderna verzija Maniaca sa Elijah Woodom u glavnoj ulozi je kratko i jasno – odlična! Napokon je došlo vrijeme da još jedan remake uđe u onu mini listu kvalitetnih obrada. Od prvog trenutka kada naš manijak uđe u igru i neočekivano dobrog ubojstva prve žrtve, film protiče u fantastičnom tonu koji savršeno prati Frankovo potpuno psihičko propadanje.

Iznimno nesiguran u svoju seksualnost uz manifestacije edipovog kompleksa, Frank prolazi od žene do žene i na njima riješava svoje nagomilane probleme. Kada upozna mladu umjetnicu Annu, čak i pokušava doći do nekakavih smislenih početaka možebitne veze, ali i tu se upetlja njegov uznemireni mozak i film postaje samo luđi i luđi. Elijah Wood sam po sebi izgleda kao totalni manijak, a posebnost ovdje je ta da je 99% filma prikazano iz njegovog kuta gledanja, točnije kroz njegove oči. Par puta usred iznimnih emotivnih stresova kamera izađe i prikaže ga iz druge perspektive, ali većinu filma njegovu ludu njušku vidimo samo u ogledalima, retrovizorima i refleksivnim površinama. Čak u jednom trenu sa friškim skalpom stane i gleda se u odrazu od parkiranog auta – ovo je odličan hommage legendarnom posteru za originalni Maniac.

Film se ranije uz vrlo pozitivne kritike prikazao na Cannesu, a FrightFest publika je, kako sam i spomenuo, imala prilike pogledati uncut verziju. Ima tu nekoliko dvojbenih scena za koje sumnjam da su prikazane u Francuskoj, mogu reći da su ideje i realizacija istih bili na zavidnoj razini. Btw, trivie radi kada sam već odgledao cijelu odjavnu špicu: firma koja je radila efekte se zove Spectrum FX – česti pojam koji u recenzijama koristim za najlošije moguće CGI efekte.

Kao i u originalu, stranu daješ negativcu, nevezano što je potpuni manijak, ali opet nekako proživljavaš njegove probleme i nadaš se da postoji svjetlo na kraju tunela. Tunel je ipak jebeno mračan i završnih petnaestak minuta su fantastični. Odličan film, odličan remake, nemam niti jednu pretjeranu zamjerku. Preporuka!

Za sve vezano uz FrightFest 2012, klik na festivalski logo:

Share.

1 Comment

Leave A Reply