Aliens vs Predator – Requiem (2007)

U Rijeci se taman prije par dana otvorio Cinestar, multipleks koji većini filmskih fanova nudi nevjerojatno bolje mogućnosti od kina koja smo do sada imali. Bottom line je to da je jedno kino imalo stvarno loš zvuk i neudobne stolice, a drugo je još iz kvalitativne perspektive bilo dosta dobro, ali rotiralo bi možda dva filma na 15 dana. Sad je to to – tipa 14 filmova uz 4-5 dnevnih projekcija… Vrijeme: Petak, 16h. Što: “Aliens vs Predator – Requiem”. Tko: najstariji član originalne horror ekipe sikeone, njegova buduća žena i ja. Kokice nažalost nisam mogao, jer sam se taman uru vremena prije prejeo domaće pizze. Film kreće…

Radnja se nastavlja na jedinicu, te imamo prilike vidjeti kreiranje nove vrste, (ne?)službeno nazvane Predalien. Gadna momčina čim se rodi počinje raditi probleme te se predatorsko leteće čudo ruši na zemlju. Kako i sami znate, makar pada usred šume, uvijek se netko mora naći u blizini. Tatica uči mladoga sina kako biti pravi amer i koristiti oružje od ranih dana, ali nažalost Alienići se montiraju u njihova tijela i “porađaju se”. I da, ovo je jedan od rijetkih filmova u koje dječak bez beda završava brutalnom smrću. Da skratim stvari, Alieni se počinju množiti, iz svemira stiže novu super lovac u obliku Predatora i kreće obračun Predator vs Aliens vs ljudi.

Ako ste čitali moj pogled na jedinicu, znate da od ovoga nisam ama baš ništa očekivao, ali ostvarilo se ono što sam negdje spomenu o – film jednostavno ne može biti lošiji od jedinice. I tako dvojka usprkos velikim nizom problema u mojem pamćenju ostaje kao sasvim zabavna atrakcija. Lupam direkt u glavu, pa da spomenem stvari koje su loše, lošije ili neprobavljive – pa krenimo:

1) Priča (ona koja ne uključuje AvP akciju) je prepuna raznoraznim klišejima (likovi, c‘mmon) i nelogičnih odluka (povratak u grad – a ne bijeg iz njega) i slično.
2) Neki glumci su stvarno dosta loši, a posebno me neugodno iznenadila gluma uber cool ex zatvorenika Dallasa, kojega je po meni vrlo loše odradio Steven Pasquale, inače simpatičan kao Sean u genijalnoj seriji “Rescue Me”.
3) Spor uvod, nakon što se sruši brod, treba dosta čekati da se počne neka vrtiti neka agresivnija akcija.
4) Skoro sve scena fajtova između predatora i aliena su snimane u mraku, po kiši i sa ultra brzim mrdanjem kadrova, tako da u većini situacija nemaš pojma šta se zbiva na ekranu. Ok, kako se bacakaju znaš da se makljaju, ali je dosta teško primjetiti kako, pa čak u nekim trenucima i tko dobiva batine.
5) Predalien već u svom prvom koljenu (nakon što je rođen i što je “narastao”) uspjeva pronaći način kako alternativno stvoriti nove aliene (btw zašto ne predaliene)? Znam da je autorima scenarija bilo teško osmisliti kako bez majke ili bez poveće količine “arhiviranih” jaja stvoriti masu ubojitih Aliena, ali ovaj način oplođivanja koji smo vidjeli u filmu je ipak bedastoća.

A sada idemo na dobre strane, sjetite se, film mi je bio zabavan, znači mora imati i neke pozitivne aspekte:

1) Predator je pissed, pobilo mu kompadrea i u osvetu kreće nabrijan, superjak i stvarno ga je gušt vidjeti kako maklja šugave aliene.
2) Film krši neke klasične “horror norme”. Već sam ranije spomenuo da se scenaristi nisu zamarali sa generalnim stavom “ne ubij dijete”. Uz to ima još dvije situacije koje zapravo da gledaš objektivno nisu nešto spektakularno, ali stvarno rijetki filmovi razbijaju okove i miješaju se u sudbine nekih glavnijih likova.
3) Pokolj u filmu nije u SF-ičnoj atmosferi kao u jedinici, nego se stvar dešava na otvorenom – u gradu sa velikom količinom kolateralnih žrtava. Po meni mnogo zanimljivija opcija, posebice kada je scenarij slabašan.
4) Kada krene akcija, uopće je ne fali do završne špice.

Eto to bi bilo to, “Aliens vs Predator – Requiem” mi je bolje djelo od jedinice i usprkos svojih minusa na planu scenarija i ideje pruža dobru akcionu zabavu. Ne vjerujem baš da ću ga opet gledati, bar ne tako brzo, ali guštao sam u njihovom kasapljenju na velikom ekranu.