Poznata lokalna novinarka Deborah snima TV intervju u kojemu se zalaže za nevinost mlade žene koja je u samoobrani unakazila muža. U studiju je u u to vrijeme i poremećeni manijak koji ima itekakve mommmy isssues i u glavu si Deborah stavlja kao sljedeću metu. Napada je u kući, ali ne uspijeva “obaviti” svoj zadatak te ona sa dubokom fizičkom i psihičkom traumom završi u bolnici. Opsesivni manijak želi u svakom obliku završiti svoj posao, pa navraćuje u bolnicu.
“Visiting Hours” je recimo to tako kultno žanrovsko ostvarenje sa početka osamdesetih, iz doba kada su kinima žarili i palili slasheri i glavni negativci su bili u ljudskoj formi. Dosta ljudi ovo smješta pod slashere, makar po meni nema tu očekivanu “whodunnit” formu (uz ostale elemente zapisane u kamenu), pa ovo smještam u kategoriju “Manijaci”. Dvije godine ranije snimljen je brutalni “Maniac” (trailer), koji je za ostatak osamdestih (a i kasniji period) definirao razinu ludosti kakvu pravi horor manijak treba imati. Dobrom scenariju u “Maniacu” (nedavno je izašao neočekivano dobar remake) itekako je potpomognuo osebujni glavni glumac Joe Spinell, o kojemu se isplati pogledati specijalne dodatke na nekom od boljih DVD izdanja. Spinellov manijak bio je bizarno ćaknut, dok je Michael Ironside ovdje ipak malo “običniji” – makar su i njegova ludost i traume iz djetinjstva sasvim OK da drže ovakav tip filma.
Film definitivno traje bar dvadesetak minuta previše i vjerujem da su se držali unutar klasičnih gabarita da bi rezultat ispao bolji. Najbolji element filma “Visiting Hours” je jedan, recimo to tako nepredvidivi dio scenarija. Film uopće ne prati klišeje koji bi utjecali na formu i klasično otvaranje i zatvaranje filma, tako da Ironside komotno može odjednom objekt svojih frustracija prebaciti na jednu od medicinskih sestara iz bolnice, pa se kasnije opet vratiti na novinarku. Ovo daje nekakav poseban dašak njegovoj personi, tj. to gubljenje fokusa pojačava gledateljevoj percepciji njegove ludosti. Ironside mi je kao i uvijek dobar, dok je glavna glumica, Lee Grant, nekako neuvjerljiva i drvena – razočaravajuće za osobu koja uz četiri nominacije ima i osvojenog Oscara.
Baš sam neki dan u postu za italo horror Dial: Help iz 1988. od čitatelja dobio podsjetnik na par više i manje poznatijih filmova iz osamdesetih, a među njima je bilo i ovo djelce. Cijenim čitatelje, pogotovo ljubitelje 80s horrora, pa sam se bacio na gledanje. “Visiting Hours” je kod nas, ako se dobro sjećam, bio na VHS kazetama jer ima stvarno odličan i pamtljiv poster/cover.
Gušt je povremeno pogledati pokoji stariji žanrovski film, pa makar i nije nešto spektakularno kao što je riječ u ovom slučaju, opet je gušt osjetiti tu itekako opipljivu oldskul atmosferu.
1 comment
Svaka čast majstore, pročitao sam tvoje mišljenje o filmu i apsolutno se slažem. Ja sam ga gledao prije oko 2 godine. Traje čak 1h i 45 min. što je bar 20 minuta previše. Meni je ostao u OK sjećanju, napet, nepredvidiv. Ironside je naravno centralna figura filma. Djelimično podsjeća na Hospital massacre (X-ray) 1982.