Trash kultura ili što je zajedničko mutiranim rajčicama, Isusu ubojici vampira i majstoru borilačkih vještina iz Sinja?

Pročitajte vrlo zanimljiv članak domaćeg filmaša Luke Pejića u kojemu piše o trash kulturi sa fokusom na filmove.

Sve je bilo spremno, ekipa je bila na mjestima i čekao se onaj famozni redateljev Action! kako bi snimanje konačno moglo početi. Nezgrapni je švedski hrvač Tor Johnson stajao iza neuvjerljive kulise, a mađarska glumačka legenda Béla Lugosi muvao se u improviziranom laboratoriju. Entuzijastični je redatelj dao znak za početak snimanja. Tor je krenuo prema uskim vratima kroz koja je morao proći kako bi ušao u laboratorij, ali je slučajno “zapeo” negdje u prolazu i tako zadrmao cijeli set. Svi su mislili da će snimanje biti zaustavljeno ali redatelj, Ed Wood, pustio je da se scena odigra do kraja, a onda je još rekao da je sve savršeno ispalo. “Lobo je ogroman i sigurno bi mu u stvarnosti prolazak kroz ova vrata predstavljao veliki problem!”, objasnio je Wood. Kasnije je dodao da “u filmu ionako nisu važni detalji. Važna je šira slika.” Poslije Woodovih beskompromisnih eskapada pomiješanih s čistom ljubavi prema sedmoj umjetnosti svijet filma više nije bio isti.

Porijeklo smeća

Pisati o trash filmovima svojevrsna je hereza ako uzmemo u obzir prividni odmak od bilo kakve intelektualizacije ovog postmodernog umjetničkog fenomena. Ipak, puno se koplja polomilo pri pokušajima da se postavi neka definicija, sve je svedeno na pomalo kaotičnu i anarhičnu razinu subjektivnog doživljaja. Ruku na srce, autor ovog teksta također nema nikakve ambicije postaviti ultimativno određenje trash filmaštva već tipka iz perspektive realtivnog autsajdera te se unaprijed ispričava za ono što bi neki mogli doživjeti kao pretenciozno kenjanje. Kako god bilo, vrlo je lako primjetiti da je riječ o filmovima koji su prije svega vrlo duhoviti, iskreni, nesputani konvencijama, a često i originalni, unatoč tendenciji da u svakoj trećoj sceni odaju počast nekom slavnijem prethodniku. U svom ne pristajanju na kompromise ovi filmovi su prema nekim uvriježenim standardima toliko “loši” da ne možete vjerovati što gledate, ali vi ste i dalje “priljepljeni” uz ekran jer ovaj cirkus ne smijete propustiti. Filmski kritičar Nenad Polimac u jednom je tekstu napisao da je “trash film pretjerivanje koje se ne stidi pretjeranosti, naivnost koja je istodobno i subverzivna, beskompromisna bizarnost, izlet u područje suludosti koji ne uključuje povratak u normalnost.”

Kao osnovne elemente trash filmova možemo izdvojiti mali ili nikakav budžet, nisku kvalitetu, neobičnu radnju i likove, pretjerivanje, hommage drugim filmovima i umjetnicima itd. Moguće je i razviti kategorizaciju trasha prema kojoj razlikujemo: dobar trash (domišljata i originalna parodija koja je namjerno u suprotnosti s glavnom strujom, npr. Bad Taste Petera Jacksona), loš trash (ostvarenje niske kvalitete koje nastoji biti mainstream ali ne posjeduje potrebnu originalnost niti je simpatično, npr. film Kalvarija), klasični trash (davno stvoreno umjetničko djelo koje ima sljedbenički kult zbog svoje originalnosti i uvrnutosti, npr. Plan 9 From Outer Space), mainstream trash (umjetničko djelo ili film vrlo visoke produkcije koji odaje počast originalnim trash ostvarenjima, npr. određeni elementi iz Tarantinovih filmova). U svakodnevnom diskursu često možemo čuti kako ljudi ovo ili ono nazivaju “pravim trashom”. To se uglavnom odnosi na pojave koje su vrlo smiješne i nemaju smisla, poput glupavih novinskih naslova, reklama, odjeće, frizura…

Zapadni svijet poznaje termin trash culture, ali u jednom drugom, sociološkom smislu. Naime, riječ je o nazivu koji se koristi prilikom referiranja na nusprodukte suvremenog doba, kao što su brza hrana, tabloidi, trgovački centri itd. Trash kultura obično se veže uz niže, uglavnom neobrazovane, društvene klase. Potrebno je napraviti distinkciju između toga i jedne vrste filmskog izričaja, koji gotovo da i nemaju ništa zajedničko osim naziva.

Stoljećima su intelektualci svih vrsta pokušavali odgovoriti što je ružno, a što lijepo, i zašto je tako. Kada su pisali o umjetnosti klasični su grčki filozofi poput Platona i Aristotela u nebesa uzdizali harmoniju, simetriju i proporciju kao osnovne elemente ljepote. Kasnije je Immanuel Kant zauzeo stav da je loš ukus rezultat neznanja i da su neke stvari univerzalno lijepe. S vremenom se pogled na umjetnost promijenio. Uslijed različitih društvenih događanja, sekularizacije, stvaranja građanstva i razvoja tehnologije, umjetnost je postajala sve manje utilitaristička i elitistička, a ljudi su se njome počeli koristiti kako bi se usprotivili pravilima i popularnim načinima razmišljanja. U 20. stoljeću posebno izražena postaje podjela na tzv. mainstream (glavna struja, najpristupačnija) i underground umjetnost (opskurna, slabo zastupljena). U kontekstu toga možemo reći da je trash film dobar primjer kontrakulture koja se popularizira u drugoj polovici prošlog stoljeća. Upravo je trash film, na neki način, učinio za filmsku umjetnost ono što je punk napravio za glazbu; svima je omogućio da se umjetnički izraze bez obzira na to imaju li potreban novac ili obrazovanje. Poput hladne šamarčine postavio se kao odgovor na opsesiju za nedostižnim savršenstvom koju je civilizacija tako dugo gajila.

Korijeni

Prvi filmovi B produkcije, odnosno ono što danas nazivamo trash filmovima, snimljeni su 1930-ih godina u Hollywoodu, tijekom Velike depresije. Budući da zbog teške gospodarske krize filmski studiji nisu imali dovoljno financijskih sredstava za produkciju spektakularnih filmova sa stotinama statista i golemim scenografijama, publiku su odlučili privući u kina jeftinim, ali neobičnim i zanimljivim uradcima. Filmaši su ovu praksu zadržali i u narednim desetljećima. Bez imalo straha kombinirali su se drevni mitovi, priče o izvanzemaljcima, misticizam i paranormalno, a vrlo često se tu našao i lik u neuvjerljivom kostimu pomahnitalog gorile (pogledati dokumentarni film The 50 Worst Movies Ever Made). Većina tih filmova svojevremeno nisu dobro prošli u kinima ali su u nadolazećim godinama dobili mnoštvo obožavatelja te su zadobili kultni status.

Svakako najpoznatiji među trash filmašima je Edward D. Wood mlađi (1924.-1978.), koji je snimio čitav niz nezavisno produciranih filmova niske kvalitete. Riječ je o čovjeku koji je jednostavno obožavao snimati filmove ali ga nije briga što mu je jedini sponzor baptistička crkva, a glavni glumac ostarjeli Drakula. Ništa ga nije moglo spriječiti da snimi tridesetak scena znanstveno-fantastičnog “spektakla” u jednom danu. Dobio je tek Zlatnog purana – nagradu za najgoreg redatelja svih vremena, no ni to “priznanje” nije doživio zato jer mu je dodijeljeno posthumno. Wood je popularnost djelomično stekao i zbog svoje neobične osobnositi. Dok se borio u Drugom svjetskom ratu rekao je kako mu je najveći strah bio da njegovi suborci, u slučaju da bude ranjen i da ga moraju skinuti, vide kako nosi ženske gaćice i grudnjak ispod uniforme. Zanimljivo je kako danas čak postoji i Crkva Eda Wooda koja navodno ima oko 3.500 sljedbenika. Među Woodove najpoznatije filmove ubrajamo Plan 9 From Outer Space, Bride of the Monster i Glen or Glenda. Pred kraj života Wood je imao velikih financijskih problema, pa je završio kao alkoholičar i redatelj porno-filmova. Kultni status stekao je nakon što je Rudolph Grey 1992. godine napisao Woodovu biografiju, a dvije godine poslije Tim Burton snimio film po njegovom životu. Ironično, film je dobio dva Oscara, nagradu od koje je Wood za života bio udaljen svjetlosnim godinama.

Smeće naše svagdašnje

Najpoznatiji suvremeni filmaši koji su snimili ili i dalje snimaju trash filmove su novozelandski redatelj Peter Jackson (Bad Taste, Braindead), Sam Raimi (Evil Dead serijal), kineski redatelji i producenti Shaw Brothers (brojni filmovi koji kombiniraju različite žanrove), Roger Corman (producirao gotovo 400 i režirao 50-ak filmova), te nekolicina ostalih. Vrlo poznate su i turske adaptacije Batmana, Spidermana i Star Warsa, koji su sa svojim tehničkim pogreškama i besmislenim scenarijima pogodili „plafon lošeg filmaštva“. Važno je spomenuti i kako se u posljednjih nekoliko godina, a posebno nakon filmova kao što su Planet Terror i Death Proof, uvriježio termin eksploatacijski film, kojeg neki doživljavaju kao eufemizam za trash film. Podžanrovi eksploatacijskog filma ne mare za političku korektnost, često ih odlikuju blesavi zapleti i glorifikacija nasilja, ali su uglavnom zanimljiviji i “inteligentniji” od originalnih trash ostvarenja koja su im poslužila kao predložak. Postoji i čitav niz filmova koji su iz različith razloga postali urbane legende, a vežu se uz trash estetiku. Jedan od najekstremnijih primjera je stanoviti The Blood Crown koji je nakon jednog prikazivanja u Austriji uništen, svi primjerci filma na kino vrpci su spaljeni, zato jer je nekoliko ljudi umrlo od infarkta u kinu. Upravo zbog te opskurnosti i nemogućnosti da se dođe do ikakve informacije o filmu mnogi sumnjaju u njegovo postojanje pa je sve zajedno preraslo u jednu urbanu legendu.

Trash filmaštvo u Hrvatskoj prije svega se veže uz junaka po imenu Bore Lee, Sinjanina čiji je životni uzor Bruce Lee, a zadaća iskorijeniti zle narkomane i dilere koji napastuju pošteni svijet. Bore Lee je glumio u nekoliko filmova, a svakako najpoznatiji su Čuvaj se sinjske ruke i U kandžama velegrada. Potonji je, usput rečeno, najprodavaniji hrvatski film u DVD formatu svih vremena. Brojni domaći redatelji snimili su sasvim dovoljno filmova koji bi se mogli nazvati trashom, ali s obzirom na njihovu averziju prema ovakvoj vrsti etiketiranja možemo govoriti tek o pretencioznim pokušajima stvaranja filmskih klasika utopljenih u očajnu glumu i tmurne zaplete. Također, jedan od ljudi čije se stvaralaštvo barem djelomično može svrstati u trash je Željko Malnar, prije svega zbog njegovog jedinstvenog koncepta anti-televizije. Potrebno je spomenuti i knjigu Žuti titl: drugačija filmska enciklopedija (2004.), autora Velimira Grgića i Marka Mihalineca, koja je prepuna trivijalnih činjenica i raznoraznih top lista uglavnom vezanih uz filmove B produkcije iz 1980-ih i 1990-ih (20 najboljih rješavanja glavnih negativaca, 15 najboljih brkova, 6 najboljih vukodlaka, 11 najboljih ostajanja u formi, 49 najboljih oružja itd.). Kao jednu od najsvjetlijih disco kugli hrvatskog trasha treba izdvojiti varaždinski Trash Film Festival koji autorima niskobudžetnih filmova pruža mogućnost da prikažu svoje radove pred mnogobrojnom publikom te na taj način potiče razvoj žanrovskog filma koji očajnički nedostaje hrvatskoj kinematografiji.

Ironija trash filma su njegovi korijeni koji nas odvlače u vrijeme kada su veliki filmski studiji nastojali sačuvati svoj komad kolača snimajući groteskno jednostavne, gotovo glupave filmove. Slijedom okolnosti nekoć odbačeno “smeće” zadobilo je kultni status, a legije novih filmaša krenule su stvarati vlastite uradke koji su, unatoč financijskim i tehničkim ograničenostima, više i jasnije govorili o suvremenom društvu nego profiltrirani korporacijski proizvodi. Kroz ideju da sedma umjetnost moze biti i dobra zabava napucana ironijom i parodijom, neopterećena političkom koreknošću i velikim pričama o transcendenciji ovoga i onoga, otvoreni su novi putevi izražavanja i stvaranja.

Autor: Luka Pejić