They Don’t Cut the Grass Anymore (1985)

Nathan Schiff je počeo sa horrorima u svojoj šesnaestoj godini kada je za samo $400 snimio film spektakularnog imena “Weasels Rip My Flesh”. Šest godina i nekoliko filmova kasnije na repertoar njegove Super-8 kamere došla je i ova priča o dva poludjela vrtlara, koji u sedamdeset minuta filma konstantno nekoga “demontiraju”. Film je od početka do kraja čisti gore, ali makar se i neke grafičke scene ponavljaju uopće nije dosadan. Schiffu je to uspjelo jer uopće nije forsirao priču, već kroz nekakve banalne razgovore ljudima daje ono što očito žele – mega gore umotan u psihodeličnu muziku.

Nakon prvih par kadrova rezanja zaljubljenog para na tratini, pomislio sam ovo je toliko loše, pa sigurno neće biti gledljivo. Ubrzo nakon, kada jedan od vrtlara uzima ženu i doslovno je rukama raskomada na dijelove, počneš se zanimati za film. Mislim sve djeluje umjetno, jer kada čovjek detaljno komada ženinu glavu, vidiš da je pozadina cijele “lutke” neka lubanja bez zubiju. Jednostavno gore mi nikada nije izgledao toliko zabavno, baš vidiš koliko je čovjek uživao snimajući ovakve pizdarije.

Spomenuti ću par opskurnih scena:

– crnac koji počne kasapiti ženu govoreći joj da je on njen disco daddy
– snimka ogromne petarde kako gruva ženi u ustima, a baš se sa ciljem i namjerom vidi da je žena zapravo seks lutka za napuhavanje
– dok tip ženi sa prstima komada glavu, u pozadini se čuje psihodelično zavijanje “do you really love my mind, do you baby, do you”

Sve djeluje jebeno bolesno, ali i zabavno. Baš me tip zaintrigirao da pogledam njegov spomenuti prvijenac “Weasels Rip My Flesh”.