Uz kino ulaznice za ove najkasnije predstave u riječkom Cinestaru, vrlo često dobiješ i po 25 kuna poklon bon za igranje u kockarnici koja se nalazi vrata do. Pretvorili smo bonove u papiriće i probali odigrati rulet, ali su u zadnje vrijeme to onemogućili, pa moraš igrati samo one užasno dosadne mašine sa raznoraznim limunima, trešnjama i kojekakvim pizdarijama. Trošenje para bio je iznimno dosadan proces, nekako je taman bio usklađen sa utiscima nakon pogledanog Wolfmana.
Da, za one koji žele samo kratko i jasno – Wolfman nije ispao baš najbolje. Nakon misteriozne smrti svoga brata, Laurence se vraća na obiteljsko imanje gdje ga dočekuje otac i bratova žena. U noći punog mjeseca izlazi u potragu za čovjekom ili nemani koja mu je raskasapila brata, ali vrlo brzo u napadu vukodlaka na cigansku koloniju biva ugrižen i na jedvite jade (hm) preživi. Nije neki spoiler ako vam kažem da Laurence postaje vukodlak, te mu život postaje malo zanimljiviji (i dlakaviji).
Anthony Hopkins, Benicio Del Torro, Emily Blunt, Hugo Weaving – u rimejku klasičnog Universalovog istoimenog horrora iz 1941, skupio se odličan cast. Ideja je bila tu, lova za efekte na mjestu, zabava i kvaliteta garantirana? Hm, zamislite sljedeću situaciju. Imate odličan recept za voćnu tortu. Koristite samo najbolje domaće voćke, ali umjesto brašna za tijesto iskoristite teglicu maslina. Neće ići… U Wolfmanu je slična situacija, njegova rak rana je OČAJAN scenarij.
Radnja je prilično loša. Likovi su plosnati, bezvezni, potpuno ti je svejedno tko će koga. Nemaš nikakvog suosjećanje sa Laurenceom, dobrim čovjekom kojega muči “omanji” problemčić likantropije. Sve ti je ravno, a u miks se ubacuju neinspirativne zamorne diskusije i scene koje traju, traju i traju…
Da ne bude sve tako crno, na moje oduševljenje (i to vrlo neočekivano), mogu reći da su efekti stvarno na nivou. Jest kompjuterizacija na stotu, ali vukodlaci u 90% situacija izgledaju odlično. Horror scene, tih desetak, eventualno petnaestak minuta koliko ih ima daju filmu jedinu čar. Solo borbe, pretvaranja, masakr u Londonu – sve pet, oku ugodno, ovo je dokaz da uz dobru lovu i dobre majstore, stvari mogu ispasti zadovoljavajuće. Eventualno u sceni ili dvije neka vukodl-akcija izgleda socijalno, ali u globalu prst gore. I to ne srednji… U igri je bio i legendarni Rick Baker, poznat po naj ikada sceni pretvaranja u vukodlaka u Landisovom “An American Werewolf in London”.
Film nudi par klasičnih scare scena, sve počinje sa malo audio efekata, a poslije montažer ubacuje neki svoj djir “straha iz drugog ili trećeg pokušaja” kojega vrti par puta u filmu. Mislim na ono kada očekuješ neki kažin, ne desi se ništa i onda kada misliš da je prošlo stvar se napokon manifestira. Djeluje prilično očekivano, ali su se u okolnim redovima ljudi cimali. Gledajući makljažu, kada je vučko u elementu, sve u šesnaest se čupaju udovi, vade se organi i ne štedi se na krvi.
Razočaran sam, eventualno bi još one dinamične dijelove volio pogledati kući recimo na Blu-Ray formatu, ali vjerujem da me ovaj film neće opet vidjeti.
5 comments
Nažalost slažem se sa tobom, na trenutke jako dosadan film kojeg jedino vade dobri vukodlaci. 5.5/10
U pravu si. Sinoć sam gledao film, i moram reći da nije ništa posebno. Gužva je bila u kinu tolika da bi čovjek pomislio da se nešto dijeli, a na da ekipa stoji u redu da bi pogledala film koji je prosjk prosjeka.
A disappointment!
Pohvala za izgled vukodlaka.
e to mi se neda gledat.
da,nije bas ono,za oskara,ali film prolazi kod mene…scene stare mračne Engleske i odlicnih efekata,zadovoljavaju…najaci dio,kad medvjed ugleda vukodlaka…do jaja…
Ne slažem se,film mi je ispao odličan…Al možda zato jer imam fetiš na vukodlake xD