The House on Sorority Row (1983)

Skupina djevojaka odlučuje da će u svojoj zgradi napraviti party za ekipu. Inače kada počne ljeto, sva se bratstva i sestrinstva sele iz svojih fakultetskih odaja, ali naše curke odlučuju da će ostati još jedan vikend. Dan prije tuluma, tijekom pijančevanja, u sobi im upada stara vlasnica kuće i prijeti im da će ih izbaciti van. Nakon što starica iste večeri prekida seks jedne od heroina, cure se odlučuju sa njom poigrati. Kako to uobičajeno biva, njihova šala završava sa kobnim posljedicama, stara žena završava mrtva.

Usred panike, odlučuju da će ženu baciti u prljavi bazen koji se ne koristi, te da će dan poslije tuluma odlučiti što napraviti sa tijelom. Usred tuluma, leš nestaje, a netko počinje ubijati cure. Makar film djeluje cheesy, posebice radi korištenja pojma “sorority” u imenu, mogu reći da sam ostao iznimno iznenađen.

Likovi su iznimno dobro obrađeni, od onih koji su sa ciljem površni, do onih sa kojima bi se gledatelji trebali suosjećati. Znajući da su napravili gadnu stvar, cure to jednostavno izjeda, te neke pokušavaju sve rasčistiti, dok druge potenciraju skrivanje leša. Prilično mnogo vremena je dano stvaranju kvalitetnoga zapleta, što obilježava cjelokupni štimung filma. Tu ponajviše mislim na subjektivni pogled prema slasherima – vrlo dobra stvar je ako sa zanimanjem pratim radnju kojih 40 minuta, a negativac još nije krenuo sa na svoj ubilački pohod.

Ubojica je kao i uobičajeno, osvetnik koji sa valom ubijanja pokušava ispraviti nepravdu koja se dogodila. Tijekom filma imamo različite scene koje nam daju sumnju na neke specifične osobe, dok je finalno otkrivanje identiteta ispalo vrlo realno. Kako volim slashere, moram se osvrnuti na ubojičinu masku. Njegovo “maskiranje” je nekakva varijacija na prirodni proces koji smo imali prilike vidjeti u “Friday the 13th” serijalu. Znači on nema apriori neku posebnu masku, već je oblači pri kraju – jednostavno jer mu do tada nije trebala. U većini slučajeva ubojstva su napravljena vrlo dobro, dok se u par scena mogu primjetiti malo lošiji efekti sa dijelovima tijela koji izgledaju previše gumeno.

Moram podijeliti par zanimljivih detalja iz filma. Lois Kelso Hunt, koja je vrlo autoritativno odglumila staru vlasnicu kuće, redatelj je odlučio sinkronizirati. Naime, njen glas nije pasao imidžu “željezne dame”, pa su stavili jedan mnogo bolji glas. Jest da to na trenutke djeluje malo blesavo, ali može se proći preko toga. Druga stvar je malo zanimljivija, naime “final girl” heroina ovog filma Kate McNeil, se kasnije oženila za velikoga George Romera.