The Haunting in Connecticut (2009)

Haunting tematika u horroru mi je uz vampire negdje pri dnu ljestvice. Nemogu reći da ne volim ovaj tip filmova, ali mi se nekako jako teško pokrenuti da uz sve filmove koje imam pogledam nešto u tom điru. U velikoj većini situacija problem je samo u tom inicijalnom impulsu, znate i sami kada imate veliki broj opcija, uvijek se teško za nešto odlučiti, a za haunted kuće uvijek imam neki dodatni filter. Iskreno neznam čemu zadrška, jer kada se ipak odlučim, u većini situacija su rezultati dobri.

“The Haunting in Connecticut” me nije pretjerano zanimao, posebice kada sam vidio priljepljenu mu frazu “bazirano na istinitom događaju”. Iz nekakvog generalnog praćenja ove tematike, sjećam se da je Discovery imao dokumentarac o slučaju koji je inspirirao film, ali po onome što sam ranije čitao, zapamtio sam samo da je po “nevjernicima” uzrok bio samo dječak sa “malo pomaknutom percepcijom stvarnosti”. Trailer za Connecticut sam, ako se ne varam pogledao pred ultradosadni The Unborn i nekako me zaintrigitalo – uopće nije izgledalo loše. Ovih dana sam iskoristio slobodno vrijeme i u solo varijanti se uputio prema kinu…

Rečenicu dve o zapletu. Obitelj sa svojim vrlo teško bolesnim sinom se doseljava u staru kuću sa crnom prošlošću. Ubrzo nakon useljenja, sin počinje viđati svakojake bizarnosti i malo po malo saznajemo o bizarnostima koje su se događale tik do njegove nove spavaće sobe.

Pogledavši film mogu reći da sam nekako ambivalentant – nemam skoro pa nikakvih zamjerki, dok nisam ni nešto previše oduševljen. Vjerujem da je problem u tome što su “haunting” tematike u horrorima vrlo često povezane sa onim “vidio si jednu, vidio si sve”. Već ptice na grani znaju da kada su duhovi u “ukletim kućama” u igri da se mora napraviti onih par klasičnih koraka – otkriti tko se bavi opsjedanje, gdje su mu ostaci leša i te fore. Znate i sami, imate valjda iskustva u ovim vodama.

Scenaristi “The Haunting in Connecticut” razrađuju tu već viđenu ideju i na kraju je malo zaslađuju sa ekstenzijom iste, ali opet mi je sve to izgledalo kao već viđeno. Sa druge strane, ako možete proći preko svih tih očekivanih zapleta i raspleta, film pruža poprilično dobru horror atmosferu. Ima tu dobrih i napetih situacija, raznoraznih scare scena, a glumačka postava je na razini svog zadatka. Uz Virginiu Madsen, tu mi je inače odlična faca za “oca obitelji” Martin Donovan, girl next door Amanda Crew koju sam nedavno čak gledao i u apokaliptičnom B akciću sa Casper Van Dienom, a i sin koji nosi većinu radnje na svojim leđima je dobar.

Sve u svemu, OK filmić, nije prečesto baš da se u kinima da pogledati neki horror oko kojega baš nemaš zamjerki.