Parasyte iliti Kiseijuu u originalu, ekranizacija je popularne horor mange u kojoj paraziti ulaze u ljudska tijela, preuzimaju ih i osim stvaranje svoje kaste hrane se ljudskim bićima. Modus operandi ovih beštija je ući u ljudsko tijelo, pojesti mozak i onda preuzimaju igru. Manifestiraju se tako da se ljudskim tijelima rastvara glava iz koje izlaze varijacije oštrih objekata koje se koriste za ubijanje i hranjenje.
Shinichi je srednjoškolac koji je u zadnji tren skuži da ne nešto ulazi u njega i uspjeva biće zadržati u svojoj desnoj ruci. Parazit tada ne ulazi u glavu, već preuzima njegovu ruku i ubrzo si postaju dobri i surađuju u borbi za preživljavanje u obračunima sa parazitima i njihovim domaćinima. Mangu “Parasyte” sam čitao do neke treće knjige (od mislim ukupno deset) i bila mi je baš dobra. Teško je adaptirati mangu u filmski oblik, pogotovo nešto sa ovakvom tematikom, a ljudi koji stoje iza filma odlučili su se podijeliti materijal u dva filma koji su u Japanu izašli krajem 2014. te sredinom ove godine.
Budući da sam stao sa čitanjem mange ne mogu uspoređivati film sa njom, makar je evidentno da postoje određeni problemi. U prvom filmu koji traje nešto manje od dva sata, djeluje da su pokušali što više stvari zbiti na jedno mjesto, tako da uz sve dosta dobre akcijske scene i makljaže kroz film, razvoj likova itekako zaostaje. Sam Shinichi koji je u prvih 20 minuta cmizdravi “mamin sin”, vrlo brzo uz pomoć svog novog “ručnog prijatelja” postaje samouvjereni klipan, a do kraja filma je skoro pa prekaljeni ratnik. Ima poante da se razvija usred njihovog više simbiotičkog nego parazitskog odnosa, ali se nedorečenost osjeća na svakom koraku.
Budući da čovjek ima parazita u ruci i to parazita sa svojim pipcima, okom i ustima, veliki dio filma se bazira na specijalnim efektima, koji uopće nisu loši. Kada sam još čuo da se snima ekranizacija mange Parasyte imao sam isti stav kao oko “The Straina” – lagani upitnici nad glavom glede prebacivanje artističke vizije na filmsku traku (iliti točnije rečeno nule i jedinice).
U prvom dijelu filma Shinichi se još traži, prelazi iz osobe koja se boji, do osvetnika kojemu je cilj riješiti se svih parazita, a dobar je i aspekt što se sve to ne dešava u nekakvoj tajnosti, nego se u priču ubacuje policija, pa onda i specijalne snage. Borba protiv parazita tada kreće na dva kolosijeka, ali to je već tema drugog dijela. U konceptu “Parazita” sviđa mi se što nisu jednodimenzionalni, među njima postoje različiti tipovi, od onih ubojitijih do onih “pametnijih” koji se bave egzistencijalnom krizom i razmišljanjima o tome koja im je poanta na ovom svijetu i koji je korak dalje za njihovu vrstu. Kreću u organiziranje mirnih mjesta za hranjenje nad ljudima, a to planiraju uplivom u političke vode sa svojim kandidatom za gradonačelnika. I kada o ovome pričam, opet mi na pamet dolazi taj teško i očito neuspješni dio da se cijela priča mange pokuša komprimirati u 4 sata filmskog materijala.
Vjerujem da će fanovi mange biti razočarani, dok za ostale ovo može biti sasvim OK zabava.
Moj tekst o drugom dijelu imate ovdje.