Paranormal Activity 3 (2011)

Nakon događaja iz prošla dva filma u Paranormal Activity (Paranormalno) serijalu, dobivamo još jedan prequel u kojemu se gledateljima pokušava prikazati od kuda su svi problemi proizašli. Radnja filma događa se u 1988 godini i protagonistice Katie i Kristi sada su male djevojčice koje po prvi puta dolaze u dodir sa natprirodnim entitetom.

U zagrijavanju za četvri dio Paranormal Acivitya, koji se od jučer prikazuje u našim kinima, odlučio sam se napokon pogledati i trojku. Prvi mi je bio stvarno dobar, drugi borderline prolazan, a od trojke sam očekivao dodatni pad. Krenimo prvo od inicijalnog filtera. Postoje dva kampa ljudi, oni koji vide nešto u Paranormal Activity filmovima i oni kojima je ovaj serijal debilana. E pa ako spadate pod ove druge, slobodno preskočite trojku – mislim da nema poante da trošite vrijeme.

Meni se iskreno trojka stvarno nije dala pogledati, Blitz mi je poslao DVD još u travnju i sumnjam da bi ga gledao da mi nije trebao nekakav uvod u četvorku koju planiram pogledati u kinu. Krenuti ću prvo sa negativnim aspektima filma (i serijala), vjerujem da ću se ponavljati ako ste čitali recenzije za prijašnja dva filma. Alergičan sam već na te filmove bazirane na found footage konceptu i to ne samo zato jer to više “ne pali”, već kako sam istaknuo i u recenziji za Romerov Diary of the Dead jednostavno nije logično da netko snima sve u određenim situacijama. Zombie ti napada i jede prijatelja na pola metra od tebe, što ćeš ti učiniti? Nastaviti snimati… Jeah rajt… Kod Paranormal Activitya stvar nije toliko blatantna, ipak je u većini vremena riječ o stacioniranim kamerama, ali problem je opet isti – tko bi imao volje i resursa snimati 24 sata X dana sa XX kamera neku lokaciju? Uz to, posebice ovdje u trojci, čovjek analizira snimke, vidi da se dešava nekakava horror ludnica, male curice su u opasnosti, pa jeb’ga i on je u opasnosti – i što napraviti? Nastaviti snimati. Btw ovdje je riječ o kasnim osamdesetima, a film uopće ne izgleda kao da je smješten u to doba, čak su i VHS snimke skoro pa kvalitetnije nego u “digitalnoj” jedinici i dvojci.

Prvih četrdesetak minuta filma sam jedva preživio, baš radi tih elemenata. Makar je većina ovog serijala copy paste, u trojci su se donekle potrudili gledateljima ponuditi bar neke novine. Osim solidnog twista o kojemu neću ovdje spoilati, malo se promijenio način snimanja (odličan kadar sniman kamerom na rotirajućem ventilatoru, jeb’ga ipak je 1988. godina), a najjači dio filma su dakako scare scene. Znate i sami da u određenoj situaciji film ovog kalibra vas može scimati, a ja sam si to dignuo na sljedeći level izbacivanjem surrounda sa kućnog kina i korištenjem novog gadgeta – najblaže rečeno spektakularnih slušalica Bose QuietComfort 15. Za vrijeme FrightFesta u Londonu testirao sam ih u jednom shopu i vjerujem da se od prvog dodira sa ZX Spectrumom 128k nisam nikada toliko oduševio nekom audio-videoo tehnologijom. Stvar košta, ali se isplati svake lipe – pogotovo za ovakve filmove u kojima itekako utječu na cijeli ugođaj.

Tih šok scena ima poprilično, pogotovo u zadnjoj četvrtini i posebno sa ovim slušalicama ispadaju EPIC.

U globalu, trojka je bolja od dvojke, makar moram napomenuti da su gore spomenute horror scene praktički jedino radi čega se ovakav film isplati gledati. Radnja sama po sebi je prosječna, uopće te ne zanima što će se ikome desiti, samo možeš uživati u tih kombiniranih desetak minuta napetosti…