My Soul to Take (2010)

Mali američki gradić proganja niz brutalnih ubojstava za koje je zaslužan manijak novinarskog imena Ripper. Kada policija napokon saznaje identitet ubojice, dolazi do niza čudnih okolnosti u kojima skoro pa mrtvi ubojica bježi iz razbijene hitne pomoći i nestaje u šumi. U trenu njegovog nestanka dešava se još bizarnija stvar, u bolnici gotovo simultano šest trudnica rađa djecu. Radnja se seli u sadašnjost, šesnaest godina kasnije, kada dolazi do novog niza ubojstava, za sve upućuje na Rippera.

Pet godina nakon očajnog horrora Cursed, legendarni Wes Craven se vraća žanru kroz ovaj recimo to tako modernizirani slasher. Film počinje u najokorjelijim crtama dobrog starog slashera – uvodnom pričom koja se dešava X godina ranije, maskiranim brutalni ubojicom, te šaltanjem u trenutno vrijeme gdje se grupa teenagera mora bojati za svoj život. Kao fanu slashera, prvih desetak minuta filma su odrađeni majstorski, dugo već nisam vidio da je ikoji slasher uspio u toliko kratkom tajmingu složiti koncept odličnog killera kojeg odmah vidiš kao neku moderniziranu verziju Jasona…

Sa veseljem sam rekao sam sebi – Craven se vraća, praktički zadnji baš jako dobar film koji je snimio, bio mi je Scream – a to je nevjerojatno zvuči bilo pred kojih petnaestak godina. Pih, starimo brzo, još se sjećam kako je Scream bilo gušt gledati u kinima. Ubrzo nakon odlične uvertire prešao sam u mrguda, jednostavno nisam mogao vjerovati kako je film brzo degradirao. Kažem još jednom, fan sam slashera, ali očito je Craven (režiser i scenarist) krivo krenuo u još jedno stvaranje nove ere slasher filmova. Scream je, možemo svi reći, napravio prekretnicu za ovaj podžanr, ali i horror u globalu, dok je Craven očito sa “My soul to take” pokušao opet uvesti novi dašak originalnosti, koji je, bar meni, završio prilično loše.

Cravenov Soul je kombinacija klasičnog slashera sa psihološkim trilerom. Makar većina negativnih recenzija na netu što sam pročitao kažu da je film previše kompleksan, meni izgleda da ipak malo laskaju dobrom starom Cravenu, ja bi zamijenio pojam kompleksan sa riječju dosadan. Nakon kojih 40 minuta filma, samo sam želio doći do kraja da vidim u čemu je poanta, film se tako loše razvijao da sa u glavi imao neke varijante raspleta, koje bi eventualno mogle nekako objasniti konfuznost kojom je prožet scenarij.

Na razvoj priče neću trošiti previše vremena, ali moram spomenuti da su me iznimno neugodno iznenadile dvije stvari – užasno bizarne i nepotrebne teen scene kojih je pun film, a doslovno nemaju nikakvu poantu (prisluškivanja na WCu, pa recimo koncept skoro pa srednjoškolske mafije), te preloša gluma. Btw moram i spomenuti bizarnost poput scene sa kondorom u učionici, wtf :) Većina onih koji bi na svojim leđima trebali nositi okosnicu filma, odradili su svoj posao na razini low budget indie poluamaterskog filmića. Glede scenarija, vjerujem da je Craven pokušao napraviti nekakav realan presjek različitih srednjoškolskih stereotipa (goth girl, geek, jock i etc), ali malo je pretjerao sa nekim likovima (vjerski fanatik, slijepi crnac – koji moram spoilati začudo ali ne umire u roku od 5 minuta). Film mi je stvarno ispao toliko neuvjerljiv i dosadan, da još i sada razmišljam poslušati audio komentar, da vidim u koje je to idejne sfere veliki Wes otišao… Nadam se da će se sa Scream IV dostojno vratiti žanru, nakon “My Soul to take”, dodatno sam skeptičniji.