Hellraiser: Bloodline (1996)

U četvrtom dijelu Hellraisera, serijal je krenuo u sferu gdje očito svaki dugovječni horror serijal mora završiti – u svemir. Godina je dvijetisuće sto i neka i “odmetnuti” znanstvenik na svemirskom brodu uz pomoć robota pokušava otvoriti famoznu kocku. Uspjeva u svojoj namjeri, ali u tom trenu na brod dolaze pripadnici vlasti i pod prijetnjom oružja ga miču sa konzole. Prilikom čekanja na transport, znanstvenik svojoj čuvarici priča što je zapravo želio učiniti.

Četvrti nastavak Hellraiser serijala bio je i posljedni dio koji se snimao za kino prikazivanje te je i zadnji dio sa kojim je Clive Barker imao ikakve veze. Kada bi gradirali Hellraiser fanove, vjerojatno bi se napravilo tri skupine. Prvoj kada kažeš Hellraiser u glavi tu spadaju samo prva dva dijela, druga skupina bi nadodala treći i četvrti, a treći su oni kojima je sve to ista stvar, sto nastavaka, whatever. Pogledao sam dakako sve Hellraisere, ali prva četiri su mi nekako ostali par koplja iznad nepotrebnih nastavaka.

Hellraiser: Bloodline nisam gledao od VHS ere, mislio sam da ga i nemam doma na DVDu, ali za sve je bio kriv domaći distributer koji je greškom sa strane napisao krivi broj nastavka (slika ovdje). Odlazak u svemir je sam po sebi glupi koncept u bilo kojem horror serijalu, ali ajde, zapravo je većina filma smještena u neko drugo doba. Uz to što je ovo nastavak, film je zapravo i prequel te počinje sa danima kada je kocka prvi put napravljena i objašnjava nam zašto se to desilo. Cijeli taj uvod eventualno fanu serijala daje zanimljivu informaciju, ali u globalu borba između “snaga Pakla” sa jedne strane i naraštaja čovjeka koji je sastavio kocku nije dala neku posebnu vrijednost serijalu.

Film zapravo ima dva kraja, prvi je taj kraj sa znanstevnikovim pretkom koji se riješio Pinheada, a nakon toga ide svemirska epizoda gdje se koristi moderna tehnologija da se zajebe igličastoglavog demona. Cenobiti u filmu uključuju “zavrnute blizance”, novokomponiranu kreaciju stvorenu od dva zaštitara, Angelique (princeza iz pakla koja nosi većinu filma dok nema Pinheada), te takozvani chatterer beast – škrgutava verzija demonskog psa. Elementi sa njima su klasično dobri.

Makar mi je poanta neprestanog svjetla u rješavanju vrata prema paklu djelovala ofrle obrađena, film je u globalu gledljiv – posebice kada se sjetite kakvih se sranja kasnije snimilo u formatu nastavaka i “nastavaka”. Ipak je ovo sredina devedesetih, ima još neki solidan štih tog vremena.

Inače, malo trivie – film je imao probleme sa redateljima. Naime, Kevin Yagher (stručnjak za specijalne efekte; kreator lutke Chuckya) je snimio film, ali nakon što je Dimension Films krenuo sa zahtjevima promjena, odustao je i režije se primio Joe Chappelle. On je zaslužan za finalnu verziju filma u ovom sada obliku. Inače zabavno je za spomenuti da je Chappelle godiu dana ranije režirao Halloween: The Curse of Michael Myers, nastavak koji je imao sličnih problema.