Ulovila me neka prehlada sa temperaturom, pa dio dana provodim ležeći u fotelji i gledajući sve i svašto što se vrti na domaćim kabelskim kanalima. Izvrtio sam sve moguće kanale, saznao kako sestre Kardashian depiliraju tijela, uvidjeo kako idiotni ameri tjeraju svoje trogodišnje kćerke na natjecanja ljepote, pa sam se promptno odlučio da je TV program zao i da je vrijeme da ubacim neki DVD u player. Više i nemam toliko opcija, sada su mi pri ruci samo zadnjih pedesetak DVD-a koje sam kupio, pa bez razmišljanja uzimam prvi sa hrpe – ekranizaciju Stephena Kinga Desperation.Kao mulac uvijek sam volio Kingove ekranizacije. Većina ovih TV filmova ili mini serija su mi ostali u pozitivnom sjećanju, a i King je uvijek rijedak materijal za kojega mi trajanje filma nije neki veliki problem. Režije Desperationa se primio Mick Garris, dugogodišnji Kingov redatelj, te čovjek koji je osmislio Masters of Horror serijal (i uz to snimio njegove najlošije epizode).
Desperation počinje zanimljivo, pratimo ludog murjaka koji na svoj način vodi zakon u malom gradiću Desperation. Nizu ljudi u rutinskim pregledima vozila namješta travu, te ih vodi u zatvor. Do ulaska u sam gradić sve još jedluje relativno normalno, ali zatvor i okolne ulice pune su leševa i dijelova tijela. Uviđamo da je u murjaku neko zlo, a na grupici zatočenih je da pokušaju izboriti pravo na život…
Prvih dvadesetak minuta – pola sata uvrh glave – odličan početak, zaintrigiran si da vidiš koji je master plan manijakalnog murjaka. Ron Perlman briljira kao murjak, čovjek izgleda lud ko’ kupus i radi njega me film potpuno zaintrigurao.
Od tridesete do sedamdesete minute – priča, priča, filozofije o vjeri, shvaćanja Boga, priča, dosadno fuj…
Od sedamdesete do zadnjih petnaestak minuta – minimalna količina akcije, brdo brutalnih “reljefa” gradića Desperation, novi solidni negativac, apsolutno ti je svjedno za bilo koji lik, još malo o vjeri, filozofije o tome o kakvom je demonu riječ
Zadnjih petnaestak minuta – grand finale koje to nije, potpuno flat radnja, nezanimljivo, niti daška napetosti, dosadan kraj, još malo filozofije oko Boga
Neznam dali je temperatura imala udio u mojoj mržnji prema ovom filmu, ali na jedvite jade sam izdržao do kraja – zapravo vuklo me to da film završi sa nekim “big bangom”, ali nula bodova…
7 comments
“a, uvidjeo kako idiotni ameri tjeraju svoje trogodišnje kćerke na natjecanja ljepote”
to s esjećam da sam gledao neku reportažu o tome, ti su roditelji, kako se popularno veli, onaj white trash, mrcvare djecu; ova jedna ima slike s raznoraznih natjecanja njezine kćerkice, ali moguće da je i bio sin u pitanju, s natjecanja dok to djete još nije moglo ni hodati, i sada kad ima 5 godina i dalje nastavlja s tim natjecanjima; i onda ona kaže kako ona djete na ništa ne sili, nego da i djete to želi raditi; a naravno da želi kad to djete od malena tjera na to, a bilo ej i scena kako djeca plaču jer ne žele depilirati obrve, šminku isl
bas sam bio cuo da je ovo kao dobar film i skinuo sam ga prije neki dan,al sad kad sam procitao ovo i ne gleda mi se bas….hehe
Nije u pitanju temperatura. Film je za jednom pogledati :-(
Sada mi se gleda ona miniserija The stand…
Knjigu sam pročitala prije desetak godina i bila mi je super, film malo manje, al moram priznati da mi je murjak super s onim svojim “tik” ili “tok” ili kako već :). Nego, zanima me hoće li biti recenzija The poughkeepsie tapes?
king ima obicaj pretjerivati sa vjerom, pa onda malom djecom koja uvijek imaju bolja rjesenja od odraslih, znaju najvise i nisu tako sklona panici… mislim, malo pretjeruje, apsolutno nerealno… ron je fenomenalno odglumio murjaka, ali kad film krene putem vjere, vjeruj i vjeruj… omg… ziva dosada!
kuku lele sto me natjera da idem gledat ovakvo sranje u kojem se ne događa nista,dvd naslovnica mi je obecavala ali nakon filma osto sam s tupim izrazom lica