Ako ste propustili prijašnje dijelove ovog teksta, evo linkovi – prvi, drugi.
Film su snimali na vanjskim lokacijama u Los Angelesu i oko njega, a Leonetti je odlučio snimiti ga gotovo u potpunosti kronološki. Kako bi snimili priču smještenu u sedamdesete, Leonetti se obratio direktoru fotografije Jamesu Kniestu. Zajedno su odlučili desaturirati boje kako bi izgledalo kao da je film tada i snimljen. Za interijer kuće Formovih, gdje Mia i John na početku priče žive kao sretan par, nadahnula ih je kuća Leonettijevog oca. U kući Formovih odvija se jedna od najintenzivnijih scena u filmu, i što se tiče „intenziteta straha“ i tehničke težine. Upad u njihov dom počinje dok John i Mia leže u krevetu, a Mia se budi iz sna zbog vriska iz susjedne kuće koju su pripadnici kulta prvo napali i koju zatim vidi publika. Kamera se nakon toga opet usmjerava na dom Formovih gdje pripadnici kulta napadaju trudnu Miju.
Leonetti je htio snimiti tu scenu u jednom kadru s jednom kamerom: „Htio sam odmah zgrabiti pažnju gledatelja i uvesti ih u priču kao da su oni ti koji su se probudili u krevetu, kao da su oni ti koji su čuli vrisak. Odmah sam ih želio uvesti u brutalnost napada. Tako smo postavili od samog početka ton filma i ustanovili što je stavljeno na kocku.“ Tim odgovoran za dizajn produkcije sagradio je set za susjednu spavaću sobu, gdje sve počinje, iza kuće koja predstavljala dom Formovih. Leonetti je također koristio MoVi stabilizator kamere kako bi postigao to komplicirano snimanje u jednom kadru. Kuhinja u kući Formovih bila je ponovno sagrađena na krovu garaže za zastrašujuću scenu s pirotehnikom, kad trudna Mia ostane sama u kući s lutkom Annabelle. Većinu filma snimili su u Langham stanovima, gdje su sagradili dječju sobu i ostale prostorije iz stana Formovih. U podrumu Langhama sagradili su lift i prostorije za čuvanje, kao i ured Oca Pereza i interijer Evelyne knjižare.
Kao što i setovi odražavaju atmosferu filma, tako je i kostimografkinja Janet Ingram izabrali klasičan i bezvremenski stil odjeće koji odražava Mijin karakter. „Njezina odjeća mi je jako pomogla shvatiti ju i kako ju treba prikazati,“ rekla je Wallis. „Makar su sedamdesete poznate po svojoj modi John je htio da se Mia ističe iz gomile. Ima rezervirani stil odijevanja, nosi klasične krojeve i osjeća se utjecaj Grace Kelly.“ Kao i za sve filmove, pogotovo one koji žele nasmrt preplašiti svoje gledatelje, glazba je za „Annabelle“ bila vrlo važna. Leonetti je zato za ovaj projekt izabrao Josepha Bisharu koji je skladao za franšizu „Insidious“ i za film „The Conjuring“. S obzirom da je Bishara već surađivao s Jamesom Wanom, Leonetti je izjavio: „Obožavam Joea. Mislim da je divna osoba i talentirani skladatelj. Morao sam nastaviti s tradicijom,“ rekao je Leonetti. Wan je dodao: „Namjerno je zadržao neke poznate elemente, ali i unio nove i zastrašujuće ritmove. Napravo je odličan posao i jedva čekam da gledatelji pogledaju film i čuju muziku. Annabelle je napeta horor priča koja će ih sve zabaviti.“
Safran je komentirao: „Film postaje sve strašniji i strašniji, a John samo podiže i podiže napetost dok sve odjednom ne eskalira.“ Leonetti je zaključio: „Nadam se da će vam se priča o Annabelle uvući pod kožu i u glavu, dušu i krv. A ako osjetite kako vam krv sve brže kola žilama, a dlake na rukama se nakostriješile, onda smo postigli ono što smo htjeli.“