Devil’s Due (2014)

Sam i Zach nakon vjenčanja odlaze u Dominikansku republiku na medeni mjesec. Dane provode u kupanju i uživanju u blagodatima Kariba. Zadnje večeri ih taksist umjesto u hotel odvede u underground noćni klub u kojem se ovi pošteno opiju, a usred zabave Sam završi u centru sotonističkog obreda. Sutra se bude mamurni, ne znajući što se uopće desilo.

Povratkom doma, idila novog bračnog para elevira se kada Sam nakon par tjedana saznaje da je trudna. Trudnoća u prvih par mjeseci ide očekivanim putem, ali se odjednom počnu dešavati nekakve čudne situacije. Sam usred noći napada Zacha, rukom porazbija stakla na autu koji ju je skoro pregazio itd. Muž počinje sumnjati da nije riječ samo o hormonima, već o nečemu užasnijem.

Devil’s Due je još jedan od found footage filmova kojima nas vrli producenti i kreativci ubijaju u zadnjih par godina. Sve je dobro što se drobro svrši – to smo trebali reći još prije par godina, nakon X-te iteracije Paranormal Activitya i čega već ne baziranog na pronađenim snimkama. U ovom filmu naizgled se osjetio pokušaj distanciranja od drugih filmova sa mlakim objašnjenjem da Zach sve snima jer je njegov ćaća u mladosti sve snimao, pa eto imaju super uspomene na djetinjstvo. Sve pet, reklo bi se kada netko zatrudni da i postoje nekakva realna objašnjenja snimanja određenih etapa u tom devetomjesečnom procesu, ali kako objasniti dolazak u najsumnjivi ikad dio Dominikane (koja i sama po sebi nije previše sigurna) i snimanje svih lokalnih šljamera, kriminalaca i čega već ne? C’mmon.

Ono što je zanimljivo kod “Devil’s Due” je da daje presjek svih mogućih kamera u found footage filmu – od personalnog snimanja iz Zachove perspektive, preko kamera u dućanima i na parkiralištima (?), do kopije Paranormal Acitvitya u obliku “demonskog kulta” koji postavi petnaestak kamera u njihovu kući.

Ljudi shvatite, found footage ubija horror žanr! Dosta je, izmislite nešto novo… Davne 1986. izašao je slasher April Fools’s Day, koji je itekako promijenio pravila ovog podžanra. Po mnogima je zasluženo ubio fascinaciju slasherima čija je kvaliteta sa svakim novim filmom opadala. Ma što god mislili o trećem dijelu REC serijala – REC 3 Genesis, nadao sam se da će oni sa svojim revolucionarnim trenutkom (odbacivanje kamere nakon kojih petnaestak minuta i povratak “normali) ubiti found footage, ali eto – mali gad se još neda. Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo.

Ok, vratimo se na film. Svakom horroru dam šansu, nevezano za određene predrasude koje jednostavno moraš imati. Found footage me ne pali, naprotiv dosadan mi je, ali rado sam usred kišne večeri skočio do Cinestara. Nažalost, veselje je ubrzo zatomljeno, film je potpuno bezveze. Najbizarnije mi je da kod većine found footage filmova najviše uživam u onim početnim, ne-horror dijelovima. Valjda iz neke polu-voajerske perspektive, fora je gledati nečije (imaginarne) živote kroz lupu kamere, pa je tako i u Devil’s Due meni najbolji dio prvih pola sata. Vjerujem da osim pravih lokacija u Dominikani, tu ponajviše utječe vrlo dobar glumački par koji ima neku sinergiju, a Allison Miller koja glumi “buduću majku” je tako nekako prirodno simpatična – dakako do trenutka kada počne švikati.

Film od sat i pol djeluje da traje barem dva sata, a to nikada nije dobro. Finalnih petnaestak minuta nude prilično dobar horror kaos, makar i tu imam jednu zamjerku. Raspad na kraju, rođenje antikrista i akcijanje u kući su vizualno vrlo dobri (posebno uz odlične glazbene efekte), ali ako ste gledali solidan found footage omnibus V/H/S (2012) oprat će vas pošteni deja-vu. Riječ je o odličnom segmentu iza kojeg stoji ista ekipa kao iza Devil’s Due, pa izgleda da su samo rimejkali taj dio VHS-a i pretvorili ga u kraj ovog filma. Nije uopće loše, ali eto – već viđeno.

Kada u kinu gledam na sat da vidim koliko još film traje, nije dobro. Razočaranje.