Sorority Row (2009)

Napokon sam našao vremena došlepsati se do kina i valjda u zadnjem tjednu prikazivanja pogledati modernu obradu meni vrlo dragog slashera The House on Sorority Row iz 1983. godine. Već od prvih informacija iz početnih dana snimanja, vidjelo se da ovo neće ni blizu biti pravi rimejk, već ona klasična “reimaginacija”, popularan pojam još od Zombievog Halloweena. Na spektakularnom raspašoju od tuluma, par frendica iz sestrinstva podvaljuje bivšem dečku jedne od njih nesvakidašnju situaciju u kojoj on misli da je nehotično nekoga ubio. Kako to ide u horrorima, zajebancija se izjalovi i cura zapravo umire. Osveta se bliži….

“Sorority Row” je od originala praktički uzeo neke najbanalnije i generičke detalje, što je u svakom slučaju dobro, jer se ovakav tip filma tehnički i nemože zvati rimejkom. Radnja se dešava oko spomenute grupe frendica, koje nakon diplome počnu primati SMS poruke u kojima ih se proziva za smrt nesrretne djevojke sa početka filma. Uz prozivanje dakako dolazi i do fizičkog manifestiranja bijesa, te se maskirani killer počne šepuriti sa prilično krvoločnim oružjem. Za podijeliti moj stav oko filma, najlakše mi ga je podijeliti na tri dijela.

Dio #1 – do 60. minute: U prvih sat vremena ljubitelja slashera će zasigurno uživati. Film prati odrednice početnih filmova ovog podžanra, tj. zaplet radnje baziran na podvali (prank) koja završava sa vrlo negativnim konotacijama. Film je prepun zgodnih žena, dobre zajebancije i ekstremno klišejiziranih horror likova od kojih se ponajviše ističu dvije cure – jedna koja je toliko promiskuitetna da takav lik nismo vidjeli ni u najboljim slasherima osamdesetih, te glavna bitch chick koja je toliko cool da ti se od njenih fora postepeno počne povraćati.

Ubojica koristi samo nekakvu crnu halju, ali mu oružje uopće nije za baciti (koristi nešto modificirano iz nesretnog slučaja sa početka). Prvih par killova odrađeni su na zavidnoj razini. Kako se film primiče šezdesetoj minuti, razmišljaš da bi ovo napokon mogao biti dobar moderni slasher.

Dio #2 – od 60. minute do zadnjih deset minuta filma: Kada pomisliš da ćeš iz kina izaći zadovoljan, kreće početni dio raspleta u kojemu se temelji scenarija počnu navelike urušavati. Radnja se počinje razvodnjavati, likovi počnu raditi iznimne gluposti (glupe čak i za horror film), neki detalji te počnu nervirati.

Dio #3 – zadnjih deset minuta: U šoku i nevjerici se čudim kako film može imati ovako loš završni dio. Objašnjenje ubojice? WTF??? Majko moja, zašto, kako, tko, čemu??? Nemogu riječima objasniti koliko “Sorority Row” ima loše finale filma, izlazeći iz kino dvorane bio sam smeten usred količine gluposti koju su ubacili pred kraj. Carrie Fisher kao opaka baba sa sačmaricom? Sestra ubijene i njena svrha? Razlozi “osvete”? Mogući nastavak? Majko moja… Užas, čisti užas…