Nekoliko godina nakon događaja iz prvoga djela ove veličanstvene (lol) trilogije, sestra glavnoga lika još osjeća probleme uzrokovane šokom kojega je doživjela kada je manijak pobio veliki broj cura iz njene škole… Sada već odrasla curka, planira sa svojim frendicama mega ženski party. Inicijalni plan je ne zvati muškarce, kupiti shit loads alkohola i dakako u tom zanosu se malo obnažiti za “zahtijevnu” publiku sredine osamdesetih.
Idilu poremećuju gadne noćne more u kojima se vraća originalni ubojica, samo u malo drugačijem formatu. Osim što je to fizički drugi lik, ovaj je malo opičeniji rocker, obučen u crnu kožu sa gitarom na kakvu bi i G’n’R Slash slinio – jebački dizajn sa ogromnom bušilicom na vrhu.
Uz to svira i pjeva svoje obrade rock hitova (I can’t no satisfaction i cijeli asortiman Presleyevih hitova). Tip je čak fora, kada nekoga ubije, obavezno baci par muzičkih gegova, od običnih riffova do moonwalk plesa.
U globalu, dvojka je snimljeno mnogo bolje od jedinice, gotovo sve scene djeluju baš ono 80’s perfektne. Fešta je na razini, ubojstva su krvavija i kvalitetnija, sve u svemu film je imao dosta potencijala. Taj potencijal je ubila razvučenost (prvo ubojstvo se dešava tek u pedestoj minuti) i visoka razina predvidljivosti.
2 comments
ahahahah je li onda možda ubojica odsvirao i knockin on heaven’s door nakon nekog ubojstva? lol
Ha ha ha… Bolji je gitarist od Joe Satriania… Svira za ubiti hahaa