Scream (1996)

Oduvijek sam bio fanatik za horrorima. Od ranog djetinstva kada me dida vodio u kino na “Friday the 13th”, preko kraja osnovne škole kada sam sa ekipom znao repetitivno gledati neke od onih četrdesetak horrora iz videoteke, do sadašnjeg vremena gdje su tisuće horrora dostupne za kupnju na DVDima i za download. Sredina devedesetih je bila prilično tamno razdoblje za žanr, rijetki su filmovi valjali, a još rijeđi uspijevali dignuti koju svoticu zelembaća. I onda se u sa filmom “Scream” u stilu vratio Wes Craven, pokorio blagajne, dignuo euforiju među meni sličnima, a očito zabavio i cijele mase ljudi koje su od tada zahtijevale nove scary filmove. Bez problema se može reći da je “Scream” dao toliko potrebni impuls u leđa horror žanra, koji praktički od tada stvara stotine novih filmova svakoga mjeseca.

Vividno se sjećam onog trena kada sam izašao iz kina, osmijeh mi je bio od uha do uha (prirodno, ne uz korištenje žileta) i sam sam sebi rekao – OK to je to, napokon je netko napravio jebeno napet, zanimljiv i kvalitetan filmić – horror se vraća i planira ostati među top žanrovima. Gledam malo da bi mogao na prste jedne ruke nabrojati ljude za koje znam da nisu gledali Scream, ali eto rečenica o zbivanjima u filmu. “Scream” je klasični slasher, sa svojom pozadinskom pričom, hrpom teenagera, upitnim seksom (djevice anyone?), maskiranim ubojicom (khm, plural) + zavidnom količinom zajebancije i referenciranjem horror filmova i forumulama žanra.

Scenaristu Kevinu Williamsonu, okorjelom ljubitelju Carpenterovog “Halloweena” ovo je bio prvi napisani scenarij. Čim ga je nasmrdio legendarni Bob Weinstein (1/2 braće Weinsten) pljunuo je nešto keša i otkupio prava. Osim što mu je film uz kasnije nastavke doneo brdo para, Bob je resident ljubitelj žanra, te je po Cravenovom audio komentaru u obliku sugestija doneo filmu neke dosta dobre trenutke. Nakon Screama, Williamson je počeo proizvoditi kao lud, horror+teens ili samo teens bila je i ostala njegova furka.

Zašto toliko volim “Scream”? Za početak pasionirani sam ljubitelj slashera, podžanra kojeg ću često radi (ne)kvalitete filmova pljuvati, a “Scream” je sa svojim konceptom, razvojem radnje, ingenioznim krajem uspio obraditi sve ono što valja, te elevirati taj pozitivni “paždroć” ideja na novi nivo. Gotovo je fascinatno kako film koji koristi toliko klišeja, uspjeva od njih napraviti nešto toliko dobro. Definitivno pomaže opušteniji pristup filmu, pa i česte varijacije na te klišeje. Pod ovime mislim situacije kada misliš da će se nešto sigurno desiti, to se ne ostvari, ali pol minute kasnije – bam – evo ga (npr. scena sa ubojicom u ormaru iz prvog ataka na Sydney Prescott, pa čak i njenog stava o “glupačicama” iz horror filmova, tj. situacija koje ona par minuta kasnije doslovno ponavlja).

Horror fanovi će u filmu uživati i u par cameo uloga, poput Linde Blair (ex opsjednute Regan iz Friedkinovog odličnoga “Exorcista”), Josepha Whippa (ćaće policajca iz “Nightmare on Elm Street”), do čak i Wes Cravena kao čistača obučenog u originalnu Freddyevu odjeću iz upravo spomenutoga kultnoga filma. Gluma u “Screamu” me potpuno zadovoljila, posebice Neve Campbell kao sjebana Sydney, Mathhew Lillard kao opičeni zajebant, a treba i spomenuti skoro sve članove “glavnoga” tima. A tek mega slatka Rose McGowan? Čisti eye candy, posebice u sceni kada u uskoj majčici ulazi u garažu. Čak je i scenarist u audio komentaru na tu scenu pustio dugi “auuuuuuuuuuuf”.

Btw, kad već par puta spominjem taj audio komentar, govorim o onome na “Scream” collection box setu (isti je i na Dimension Collector’s Edition DVD izdanjima) – Craven i Williamson u u akciji, ali iskreno nije baš nešto posebno. Ok, sazna se nekih ok detaljčića, ali sve u svemu ništa spektakulatno. Pa ni drugi extrasi nisu nešto, eventualno osim segmenta “What’s your favorite scary movie”, pitanja koje je je autor kratkog priloga pitao sve po redom koji su radili na filmu. Začudo ima i odgovora poput “Whatever Happened to Baby Jane” i “The Changeling” – nisu sve samo Carpenterovi i slični poznatiji filmovi u igri.

Usput, uvijek me smetalo zašto je na početku filma na drvo obješena krvava lutka Drew Barrymore. Baš mi nije djelovala realna, pa me čudilo zašto su je u tako važnom trenutku (iznimno dobar opening) zamijenili sa lutkom. Riješenje sam možda našao u dokumentarcu o snimanju filma, gdje ona u toj istoj sceni doslovno cvokoće od hladnoće. Kada sam već u triviji, “Scream” je, kao što već znate, iznjedrio dva nastavka, a trivie radi u originalu se zvao “Scary Movie”, što je kasnije iskoristila istoimena horror parodija.

Sve u svemu, iznimno dobar i osvježavajući film. Čak mi ga nije bilo dosadno gledati po valjda deseti put. Nastavci me čekaju…