Kairo (2001)

Skupina prijatelja se pita gdje im jedan tip iz ekipe. Trebao je dovršiti nekakav posao, ali se prestao javljati. Jedna od cura ga odlučuje posjetiti, ali tip, par minuta nakon što je ona dolazi kod njega, odlučuje počiniti samoubojstvo. Nakon što vidi njegovo obješeno tijelo, cura ostaje u šoku. Kasnije drugom prijatelju predaje disketu na kojoj je “samoubojica” radio, što započinje cijelu nisku ludila i samoubojstava.

Makar se o filmu pisalo da se vrti oko nekakvog kompjuterskog virusa, situacija je ipak malo drugačija. Istina je to da se ljudima počinju otvarati čudne web stranice, na kojima piše “da li želite upoznati duha”, te se prikazuju raznorazne nepovezane scene poludjelih ljudi kako u nekom svom filmu vegetiraju blizu svojih računala. Jedan od simptoma toga ludila je ljepljenje ulaznih vrata u neke prostorije, pokušavajući očito zatvoriti i upozoriti druge na nešto što se krije iza vrata. Oni koji uđu u te “zabranjene sobe”, postaju samo dijelovi crne statistike.

Za “Kairo” se vidi da je jedan od ranijih modernih j-horrora, jer je mnogo kompleksniji i kompliciraniji od većina filmova na koje imam prilike nabasati. Cjelokupna radnja filma je na trenutke dosta čudna, što me je povremeno i iritiralo, ali malo po malo stvari se razvijaju i dolazimo do prilično neočekivanog raspleta. Kao i inače, neću se pozabaviti spolilerima, pustiti ću onima koji žele gledati film da se prepuste užitku.

Film traje preko 100 minuta, što klupku scenarija dopušta da se polako odmotava. Nemojte očekivati previše strašnijih scena, jer njih praktički i nema, osim jedne od inicijalnih pojavljivanja duhova, koje je stvarnosavršeno odrađeno. Duh žene počne polako hodati preka liku. Atmosfera je jeziva, crni mračni hodnik zavijen u eeries glazbenu temu. Duh normalno hoda, dok u jednom trenu taj hod propadne, te se žena na par sekudni počne jebeno čudno izvijati. Stvarno jedan od boljih trenutaka, ne samo u filmu, već u j-horrorima u globalu. U još jednoj sceni se vidi perfekcija kojem su ljudi iza filma težili – scena samoubojstva jedne cure koja se baca sa nekog silosa je odrađena u jednom kadru, te baš radi toga djeluje ekstremno stvarno.

Kairo je malo drugačiji horror, više puca na izgradnju cijele priče i poante pojavljivanja duhove, nego što se trudi prestrašiti gledatelje. Kako bi Pythonovci rekli – “And now something completely different” – Kairo je u 2006. godini doživio i svoj remake u obliku filma “Pulse”, što je inače i međunarodni naslov originala.