Netflix je upravo izbacio svoj novi film “Death Note”, ekranizaciju istoimene vrlo popularne mange autora i crtača Tsugumi Ohbe i Takeshi Obate. Kao fan mange, do sada sam preskočio anime i japanske filmske ekranizacije, ali evo otvorenog uma sam se upustio u “amerikaniziranu” verziju.
O američkoj verziji Death Notea (traileri) se pričalo već koje vrijeme, mijenjala su se imena redatelja (uključujući i Gus Van Santa), ali od kada je Netlifx podigao svoje budžete za filmove “Death Note” pod redateljskom palicom Adama Wingarda dobio je novi dom.
Pred gledanje filma, sam sam sebi rekao da ću pokušati ostaviti sa strane to što sam čitao mangu, ali već nakon desetak minuta filma sam skužio da to (dakako) neće ići. Kompleksna manga koja je u svojim najvišim točkama bila genijalna, a u onim najnižim lagano over the top sa kompliciranjem, definitivno je teški materijal za ekranizaciju. Transformacija 12 knjiga mange u sat i pol filma nije moguća, pa je uzet jedan aspekt, ali na žalost dosta toga je okrenuto na loše.
Iskreno nisam baš čitao recenzije, vidio sam samo na Bloody Disgustingu naslov gdje se spominje da film “Verges on Greatness“. Dali se slažem? Uopće ne…
Stavimo na stranu kompleksnost adaptacije ovakve mange u nekakvom smislenom obliku, ali ono što se prvo ističe je baš ta amerikanizacija. Light iz mange i Light iz filma su dva apsolutno različita lika (filmski je dakako lošiji), valjda su im jedine sličnosti ime i to što imaju Death Note “u vlasništvu”. Radnja je nekako ubrzana, neki bitniji elementi mange su prebačei doslovno u obliku jedna knjiga = jedna minuta i to iskreno djeluje kao nekakav scenaristički čušpajz.
Stvarno ne mogu izbaciti mangu iz glave, a volio bi čisto da vam kažem dali je film u toj situaciji koherentan.
Death Note manga je savršen prikaz igre mačke i miša, većina knjiga je ekstremno napeta, dok baš te napetosti u filmu praktički ni nema. Ljubavni element filma neću ni komentirati, djeluje apsolutno neuvjerljivo…
A sada na pozitivne aspekte, a ima ih ponešto. Odabir redatelja je bio dobar, Wingard je do sada pokazao da ima “ono nešto” i iz svoje perpsektive je napravio odličan posao. Film vizualno izgleda baš dobro, a za očekivati je bilo da su gore scene (3-4 komada kroz film) vrhunske. Sam Ryuk izgleda dobro, koristili su glumca u kostimu dok je lice upogonjeno računalom. Jedna zanimljiva stvar na ovom planu – za pokrete Ryukovog (hororičnog) lica zalužan je Willem Dafoe.
L kao Lightov nemesis je na trenutke vjerno skinut iz mange. Posebno mislim na ono kako je – ne pada mi hrvatska riječ na pamet – awkward. Tip koji ga glumi stvarno je dobro skinuo neke pokrete iz mange, dok je sam prikaz lika prema kraju sve lošiji – scenaristički kiks, dakako ne glumački.
Film završava sa cliffgangerom koji nam gotovo sigurno garantira nastavak…