Ovo je gostujuća recenzija, autor MZ. Postoji jedno nepisano pravilo koje svi znaju – ako je horror iz neameričke produkcije, vjerojatno je vrijedan gledanja. Ako k tome dodamo i zanimljivu priču koja izlazi iz stereotipnih okvira teen slashera s polupoznatim bljuvotinama od glumaca koje nam hollywoodska mašina servira – tim bolje!
A šta bi bilo originalnije od praćenja moderne obitelji kanibala u Meksiku? Čim sam čuo premisu filma znao sam da ga moram pogledati. Iako ne čitam recenzije filmova, kritike poput “A cannibal gore-fest” su upućivale na brutalno ostvarenje za prste polizat! No, ono što me dočekalo na ekranu se kosi sa ostalim recenzijama do te mjere da sumnjam kako su ti ljudi uopće pogledali film. Ispada da su davali izjave samo i jedino zato da im se ime nađe u promotivnim materijalima.
Radnja je izuzetno spora, ali to mi inače nije minus pošto ionako ne volim kada scenarij kroz glupe dijaloge otkriva sve odmah niti vodi gledatelja za ruku kroz priču. No, ovaj put sam ostao kratkih rukava jer ne samo da film ne prikazuje dovoljno, na kraju ostavlja gledatelja bez ikakvih objašnjenja – nema dubine, pozadinske priče, zapravo ničega. Jedno je biti suptilan a nešto sasvim drugo u potpunosti ne imati priču, to mi više baca na ljenost i ne inventivnost nego na “cool faktor” al ajde, možda sam samo ja u pitanju.
Stavimo radnju na stranu, ovaj film je 85% drama, 14% triler i svega 1% horror. Biti ću darežljiv kada kažem da film ima 5 minuta horrora u sebi, sve ostalo spada u ove druge ranije navedene kategorije. Realno gledajući, ako rastežemo definiciju onoga šta danas spada pod horror, zadnji Harry Potter je komotno 10x veći horror od ovog filma. To nije nužno apsolutno negativno, ali siguran sam da će se tako odraziti na ljude koji kupe DVD jer na njemu pišu epiteti koji asociraju na ništa manje nego orgiju klanja i krvi od koje se ne spava danima.
Vidi se da je film imao solidan budžet pošto se uz klasične (pretežito statične kadrove) pojavljuje i pokoji kadar snimljen uz pomoć krana. Zadovoljstvo je gledati “horror” čiji snimatelji odstupaju od modernog “reality stila” gdje se sve trza i bezrazložno skače do granice povračanja. Thumbs up!
Glumačka postava, meni nepoznata, posao odradjuje solidno, pogotovo u emocionalno napornim scenama. Glazbena podloga je prepuna napete klasike iako me na trenutke podsjeća na atmosferu iz genijalnog Ravenous, koji se bavim sličnom tematikom u jedno drugo vrijeme.
Sve u svemu, We Are What We Are je nažalost samo osrednje ostvarenje koje bi daleko bolje prošlo da se prodaje pod ono šta zapravo jeste. Kriva očekivanja i iskrivljeni marketing teško da mogu dovesti do pozitivnog rezultata :-/