Vertige (2009)

Kad se već kod nas ne snimaju dugomentražni filmovi, Francuzi su nam odlučili podariti jedan filmić u kojemu se radnja dešava u lijepoj našoj. Malo društvance od pet ljudi – dva para i jedan bivši – odlaze na jednodnevno planinarenje po Risnjaku. Nakon nekoliko omanjih neprilika, naleću na našu domaću verziju klasičnog rednecka iz američkih backwoods horrora i počinje borba za goli život.

O filmu Vertige se jučer digla buka o hrvatskim medijima, svi živi već pisali o tome, pa čak i Nacional, a i pri dogovoru za božićno okupljanje, čak me i stara priupitala dali sam čuo o tome. Vertige (iliti High Lane) ističe se predivnim pejzažem, lažnim Risnjakom koji se očito nalazi negdje u Francuskoj. Nema veze, onaj neki bedasti turist koji ne vjeruje u hrvackog gorštaka, možda će zanesen ljepotom prirode donijeti koji euro u naša prostranstva. Početnih pol sata filma su čisto uživanje, pogotovo ako vam je jedna od najgorih noćnih mora da zapnete usred alpinističkog poduhvata, gdje nemožete ni gore ni dole. Perfektno snimljeno, horror samo takav i bez homo kroatikus animaliusa koji upada tek oko četrdesete minute.

Naime, taj hrvatski koljač, kako su ga prikazali domaći mediji, vrlo vjerojatno ni nije Hrvat – čitajte epilog poslije filma. Stavimo sad te tehnikalije na stranu, epilog završava za nekakvom jeftinom statistikom o tri tisuće i kusur ljudi koji su nestali na Balkanu. Napokon su se filmovi otpilili od istočne Europe (one prave, ne nas u JIE), a ako je statistika i iole točna, vjerujem da ima veze sa crnim periodom sa početka devedesetih.

Film traje nekih nepunih 80 minuta, što cijenim, pogotovo u ovo novo doba kada sve mora trajati preko 2 sata. Taj vremenski raspon je sasvim dobar, bolje to nego da se sa dodatnih dvadesetak minuta ne uništi i one što je u filmu dobro. A dobro je to što je film u globalu zabavan, stvarno predivno sniman, a bilo bi bolje da se još malo proradilo na smislenijem i realijem tijeku događaja nakon inicijalnog napada. Moram dati usputni plus za odabir i oblačenje glavne glumice – dekolte je očito najbolji outfit za planinarenje.

Ubojica je, kako sam već spomenuo, domaći hillbilly, glasa se poput životinje, stalno nešto urla, a pokreti i agresiva mu na debelo vuku prema onim modernim (ne)zombijima koje je doneo film 28 Days Later. Modus operandi dosadan, sve oruđe već viđeno u ovakvom tipu filma sa fokusom na samostrijel. Zijev, al tuče žene sve u 16…

Najjači dio filma su prvih 45 minuta – planinarska zabava po strmim obroncima i genijalnim visećim mostovima, pa čak i prvi napad i manijakalna inicijalna potraga po mraku, kiši i uz ogromnu paranoju. Zadnjih pol sata je nekako previše generično, nije nešto posebno loše, ali je čisti prosjek za ovakav tip filma.

Eh kad se sjetim da sam u osnovnoj školi redovno planinario po Risnjaku, nisam ni pomislio na mogućeg urlajućeg Antona…