Priznajem, crno bijeli filmovi mi nikad nisu bili nešto posebno. Nekako se nisam mogao uživiti u cijeli taj đir, ali kroz godine sam pogledao toliko šrot i idiotnih horror filmova, da sam odlučio malo se baciti u starije filmove. Gdje bolje početi nego sa jednim od Boris Karloffovih post Frankenstein filmova. Walking Dead je polu krimi polu horror priča o bivšem kažnjeniku kojemu je namješteno ubojstvo uglednoga suca. Nakon što se u zadnji tren otkriva da on nije kriv, pokušava se opozvati njegovo prženje na električnoj stolici. Nažalost za Karloffovog lika, opoziv je učinjen malo prekasno te on umire. Briljantni doktor odmah naređuje da se njegovo tijelo doveze do njega te ga u Dr. Frankensteinovskom laboratoriju ponovno oživljava. John Ellman se vraća iz mrtvih sa paranornalnim mogućnostima sa kojima se osvećuje ljudima koji su mu namjestili.
Ukratko, fora filmić, dosta kratak – negdje oko 65 minuta, ništa posebno ali ima svoje trenutke. Najveći mi je gušt u ovakvim starijim filmovima što se dosta vremena potroši na građenje likova, pa se više uživiš u cijelu priču. Moram priznati da neke spookier scene izgledaju dosta efektno, posebice radi štimunga koji daje crno-bijeli ugođaj popraćen sa dobrim odabirom glazbe. Finalni dojam je da Karloffova legendarna njuška, koja je i generalno postala sinonim za Frankensteina (monstera, ne doktora ofkors), nositelj cijelog štimunga.