The Tripper (2006)

Sredinom šezdesetih upoznajemo mulca koji se hrani televizijskim reportažama o ratu, ubijanju i Ronaldu Reaganu kao “velebnom” predsjedniku države. Dok mu vrlo bolesna majka jedva preživljava u krevetu, oca zovu da ukloni nekoliko ljubitelja prirode koji svojim životima priječe rušenju stabala. Otac uzima sina sa sobom i pokušava treehuggerima objasniti da mu je to samo posao, te da se moraju maknuti. Nakon što ga ovi odjebu, ćaća napada jednog od njih, ali ga policija privodi. Mali sinčić uzima stvari u svoje ruke, tj. bolje rećeno motoru pilu u svoje ruke i kreće na rezbarenje nesretnog ljubitelja drveća. Radnja se šalta u sadašnjost gdje grupica modernih hipija sa svojim kombijem dolazi na šumski festival ljubavi, glazbe i ekstremnog drogiranja. Ubrzo naleću na lokalce koji ih napadaju, ali na festivalu je i jedna zajebana ličnost, tip u odijelu, sa sjekirom u ruci i maskom na Ronalda Reagana. Masakr hipija počinje.

O ovom filmu e stvarno dosta pričalo i ima prilično dobre IMDB ocijene. Iza filma stoji producentski dvojac Courtney Cox i David Arquette, a ovaj je potonji je čak i režirao film. Makar na neke trenutke film prikazuje svoje pozitivne čari, nakon gledanja ostao sam prilično inidferentan. Makar bi netko pomislio što mi se zbiva u glavi kada mi se ne sviđa film sa ekstremnom količinom droge, raznoraznih video tripova, zgodnih curetaka i manijakalnim ubojicom – mogu reći da mi sve ipak izgleda nekako ofrle odrađeno. U prvih pet minuta nakon što se naši “teenageri” ubacuju u radnju imamo dvije gore scene koje su potpuno nepotrebne. Mislim povećani kadar na šivanje rane na glavi i otvoreni prijelom ruke koji je uzrokovan udarčićem kao da je tipa lupila mačka nikako ne daju pozitivne utiske. Je, znam da je to nakon svih Saw i Hostela postao standard za novu generaciju gledatelja horrora, ali bar kad idete raditi nekakve “vizualne gadarije” umotajte ih u nekakav zanimljiviji “zaplet”.

Sa pozitivne strane, sviđao mi se zajebantski štih, tj. jedno 5-6 fora koje u globalu izbacuje redneck šerif, koji mi je usput najpozitivniji lik u filmu. Uz to, Ronaldova akcija je dosta zabavna, reckanje deluxe, posebice u sceni koja daje svoj hommage Lionelovom masakru iz Peter Jacksonova “Braindead” – u ovom slučaju ubojica sjekirom kasapi hrpu izdrogsanih hipija, a naposlijetku ih napadaju i njegovi krvoločni psi. Usput moram spomenuti scenu koju se rijetko može vidjeti u filmovima – potpuno golog tipa (frontal nudity) koji se pol minute šeta u kadru prije nego što postane još goliji (koža minus utroba).

“The Tripper” ima ekstremno jaku političku tematiku, gdje se naveliko sere po trenutačno vladajućima u SAD-u, a dakako ponajviše po Bushu. Iskreno, mislim da su ta konstantna politička izdrkavanja uvelike pridonijela visokoj ocijeni ovoga filma među tom inicijalnom publikom. Krenimo od početka, film je imao solidnu ideju, dobrog ubojicu, a sve se izgubilo u često usporenom koraku, te apsolutnom nezainteresiranošću mene kao gledatelja prema bilo kojem liku. Neke pozadinske pričice koje bi trebale kao pojačati “ljubav” prema nekom od likova ili dati sumnju na jednog od potencijalnih ubojica, potpuno promašuju, pa ih se doslovno nije trebalo ni uvrstiti. Uz to, gluma definitivno nije na razini fame kakva se stvarala oko filma.

U najboljem slučaju film je na borderline pozitivan, ponajviše za gledanje u društvu, aposebice među onima koji žele film koji djeluje kao da propagira drogu. Arquette je čak pokušao film izbaciti 20. travnja, jer je 4-20 ili 420 jedan od simbola kulture uživanja kanabisa :)