The Omen (1976)

Ovih dana je na sajtu bila diskusija o klasicima poput Omena i Exorcista, a kako ovog prvog nisam gledao još od davnih VHS dana odlučio sam da je vrijeme da pogledam nešto dobro. Američkom veleposlaniku u Rimu tijekom poroda umire sin. Bez znanja svoje supruge pogođeni otac se brzopleto odlučuje na “usvojenje” dijeteta koje se upravo rodilo u istoj bolnici. Djetetova majka je umrla, robine nema, za veleposlanika je to dar sa neba. Neba? Hm…

Pih ta nova generacija filmoljubaca, kada tražiš Omen na Googleu, prvo ti prikazuje rimejk, a tek onda link na Donnerov klasik iz 1976. Za rimejk nisam imao želuca, kvazi rimejk 666: The Child sam gledao, ali dobrog staroga Omena se praktički nisam pretjerano sjećao. Da, znaš poantu filma, jedan kill ili dva, ali moj rastaljeni mozak ne drži informacije iz VHS ere. Mogu reći da mi je odabir filma za petak navečer bio odličan, Omen mi je i sada jedan od top pet horrora svih vremena.

Neznam gdje da počnem, malo je teško odabrati kada praktički nemam niti jedne zamjerke na viđeno. U odličnoj filmskoj ekipi, gdje se mogu naći legende poput Gregory Pecka u naslovnoj ulozi, te redatelja Richard Donnera, uživao sam u svakoj od oko stotinjak minuta filma.

Inicijalna priča scenarista Davida Seltzera, trebala se snimati u Švicarskoj sa mnogim “natprirodnim” motivima (mistične tamne zgrade, kameni monstrumi na pročeljima zgrada itd.), ali odabrana je mnogo bolja solucija “realnije” okoline u dobroj staroj Velikoj Britaniji. Sviđa mi se što su se unaprijed odmakli od nekih klasičnih horror vizualnih situacija, gdje se radnja mora šlepati uz atmosferu. Ovdje atmosferu stvara odlična priča i iznimno kvalitetna gluma.

Prvih desetak minuta filma nam je dovoljno da se u fotelji bližimo se savršenom obitelji, uz romantičnu glazbu pratimo njihove izlete po šumi, perfektnu svakodnevnicu, a u trenutku kada to blagostanje dođe do vrha, stvari počinju malo po malo pucati, a kako vrijeme odmiče kola ubrzano kreću nizbrdo. Gregory Peck i Lee Remick su svoje uloge odradili na zavidnoj razini, uz malog Damiana uzimaju najviše zasluge za to što si natjeran da sa njima prolaziš nevjerojatne im muke.

Damien – najbolesniji mulac u ikojem horror filmu. Osim u jednom od novijih azijskih horrora, ne pamtim da je netko toliko pasao za ulogu. Mali doslovno izgleda kao oličenje zla, što i Richard Donner sam zaključuje u jednom od odličnih dokumentaraca o filmu kada spominje njegovo iskustvo sa mulcem dok su vježbali scene ludila. Od svih pojava Damiena u Omenu, najviše će mi ostati u pamćenju scena bijesa u njegovim očima kada se počne približavati crkvi – to je jedna od bar desetak situacija u filmu dok me baš prolazila jeza. Uz sve horrore koje sam gledao u zadnjih desetak godina, skoro pa u potpunosti sam zaboravio taj hladni i oštri osjećaj.

Film je fantastično sniman, od onih atmosferičnih scena poput “nevremena” koje prati oca Brennana, do redovitih interakcija sa Damienovom guvernantnom koja je i sama po sebi oličenje zla. Kamera se u velikom broju ključnih situacija fokusira na ljudska lica, a posebice oči, što u par scena dovodi toga da zabezeknutu sa otvorenim očima gledaš što ti se zbiva pred očima. E da je više ovakvih filmova, stvarno imam osjećaj da bi mogao pisati desetke paragrafa samo secirajući odlično složene, snimljene i odglumljene scene. Od početka do kraja – savršeno.

Stanje uma za vrijeme gledanja “The Omena” i nakon odgledanog filma je savršen primjer rezultata koji bi jedan “pravi pravcati” horror film trebao uzrokovati.