Tjeskoba

[john_constantine]

Hm, netko je ono spominjao da bi se mogle stavljati horor priče. Kako trenutno nemam volje za pisanje, pa da otvorim blog za kratkim horor pričama (još jedan problem, nikako da napišem manje od 3 stranice ) Evo, ova tu Tjeskoba, koja zapravo nije niti dovršena, ali ako bude vam interesatna, nastavim dalje. Tko hoće, neka izvoli.

3.12.2006.

Robert Kovač se vraćao vlakom u Lipovaču. Bio je odjeven u crnu majicu sa kratkim rukavima i sivim hlačama u crnim tenisicama. Završio je za poslom u Zagrebu i vratio se vlakom u svoje rodno mjesto. Bilo je 21 h navečer, a sam Robert je bio umoran i jedva je čekao doći do svoga auta na parkiralištu. Razmišljao je o tome da mu je ostalo samo nekoliko tjedna kada će se konačno preseliti u Zagreb gdje bi se trebao osamostaliti i naći nov život, naročito obitelj. Puste želje. S tom bijednom plaćom i radom na određeno vrijeme, teško ću si zaštedjeti za stan. Sve više mrzim ovo mjesto i zemlju. Kao da nije dosta što su me u srednjoj maltetrirali, sada još i na poslu. Imam 21 godinu i stalno mi govore da je budućnost preda mnom… Preda mnom nema budućnosti… Sav razočaran i ljutit, izvadio je ključ auta iz jakne i tražio ključanicu, ali se teško orijentirao zbog mraka. Sve prisutne ulične svjetiljke su bile ugašene kao da je nestalo struje. Izgleda da općina opet nije platila struju. Gdje je ta prokleta ključanica? Nema niti mjeseca? Valjda je oblačno. Pronašao je ključanicu i uz škljocaj otključao auto. Sjeo je na vozačevo sjedalo i nakratko se promotrio u retrovizor. Svojim smeđim očima je promatrao kratku valovitu smeđu kosu i bradu od nekoliko dana. Trebao bi se držati urednosti… Previše sam se zapustio. Isuse, kako mrzim samoga sebe.
Potegnuo je prekidač za svijetlo u autu, ali nije proradilo. Ma što je sad to? Danas imam stvarno loš dan. No, idemo li već jednom? Stavio je ključ i spremao se pokrenuti motor. Niti motor nije proradio. Kvragu. Sada je zbilja prevršilo mjeru. Spremao se izaći van da pogleda motor, pa je zgrabio kvaku, ali vrata se nisu mogla otvoriti. Ma što je sada? U mraku auta se začuje neobično režanje. Kakav je to zvuk? Ne zvuči kao motor. Odakle samo dolazi? Nekoliko krupnih kapljica sline mu je palo na rame. Nagla studena hladnoća mu je prošla tijelom zbog čega se stresao. Polako se okrenuo sve više iznerviran. Na stražnjem sjedalu je primijetio neobične vučje oči za zmijskim zjenicama koje su svijetlile crvenom bojom u mraku.

[Unreal]

Nije loša priča za sada. A kaj se radi o Vukodlak prići ili nećem drugom?

[jigsaw]

Super si ovo iskomponirao.

[john_constantine]

Nije loša priča za sada. A kaj se radi o Vukodlak prići ili nećem drugom?

Hm, vidjeti ćeš. Svaki dan, jedan post, pošto će se raditi o tri lika, zasada nepovezane radnje.

[metallicat]

Svojim smeđim očima je promatrao kratku valovitu smeđu kosu i bradu od nekoliko dana. Trebao bi se držati urednosti… Previše sam se zapustio.

to tvoj opis ili osim 21 god.
dobro je, samo ti nastavi pisat...

[john_constantine]

*

Tomo Stanković se nalazio u roditeljskoj kući. Prije pola sata su roditelji otišli kod ženine obitelji gdje su namjeravali prenoćiti, pa je odlučio pozvati svoju djevojku. Zakazao je sastanak kod sebe. Preodjenuo se iz trenirke u plave traperice i šarenu pripijenu majicu koja je pokazivala kako je dobro građen. Krenuo je u hodnik gdje se smeđim očima promatrao na zidnom ogledalu. Opipavao je svoje mišiće i prsa razmišljajući o trofejima od malog nogometa i drugih športova. Za stolnog ormarića je uzeo spreman gel i namazao sadržaj gela na svoju tamno crnu kratku kosu. Otišao je u dnevnu sobu i pregledavao videokasete koje je imao u svojoj kućnoj videoteci. Da vidimo. Koliko znam, ona voli horore. Imamo li koji? Napad na policijsku stanicu, Stvor, Trilogija užasa, Noć vještica…Ne. Ne vjerujem da će joj se dopasti stari filmovi. Zar mi stari ne drži ništa novoga ovdje? Hmm. Saw? Može i to. Uzeo je određenu kazetu i metnuo je u video. Otišao je u kuhinju gdje je za deset minuta napravio punu zdjelu kokica. Tako. Sve je sređeno. Sada samo još ona treba doći. Sjeo je na naslonjač i gledao Big brother da si skrati vrijeme čekanja.
Pola sata je prošlo dok je on mirno gledao kako pijani stanari vrše sodomiju na psu. Još pola sata je prošlo, ali njegove djevojke još nije bilo. Hm. Gdje mi je mobitel? Uzeo je mobitel sa stola i pokušao nazvati djevojku. Tada je primijetio da nema više baterije na mobitelu. Kako baš sada? Ujutro sam ga napunio. Više neću kupovati te baterije. Otišao je do telefona i naslonio slušalicu na uho, ali se nije čuo nikakav signal. Izgleda da je veza mrtva. Što se događa? Krenuo je prema vanjskim vratima da bi provjerio telefonske kabele i shvatio da ne može otvoriti vanjska vrata. No, daj, prokletinjo. Gdje mi je ključ? Uzeo je ključ kuće s ormarića za cipele i umetnuo ga u ključanicu. Okrenuo je ključ prema pravom smjeru čekajući da se vrata otključaju. Znao je da ga treba samo nekoliko puta okrenuti, ali već ga je deset puta okrenuo, a nije se začuo nikakav zvuk. Vrata su još uvijek bila čvrsto zatvorena. Ovo je već previše čudno. Izaći ću kroz prozor. Krenuo je prema dnevnoj sobi u kojoj je svjetiljka bila ugašena. Kako se samo ugasila? Ne sjećam se da sam ugasio svijetlo u sobi. Uključio je nekoliko puta svijetlo u hodniku i uvjerio se da ima struje. Isuse, možda je netko u mom stanu? Trebam nekakvo oružje. Uzeo je dugi kišobran za čvrstim tvrdim drškom i položio ga u ruke poput palice ili batine. Polako se približavao dnevnoj sobi i ušao unutra. Jedino svijetlo je dolazilo od bijelog ekrana sa televizora. Kako je sada "snijeg" na televizoru? Još nije vrijeme za prekid programa. Vrata iza njegovih leđa su se tiho pomaknula i zatvorila.

*

[Unreal]

Ti voliš radit priče koje se ne ispričaju do kraja, pa mogu reči da funkcioniraju, prepusti si me mašti. Samo nastavi s pisanjem radiš dobar posao.

[john_constantine]

Ah, mislim da si krivo shvatio. Radi se o tri lika, pa radnja se prebacuje na više njih, ovako po redoslijedu...

*

Marina Horvart je žurno trčala kući. Bila je odjevena u plavu kratku majicu bez rukava i plavu suknju koja joj je lepršala na vjetru dok je trčala u bijelim tenisicama. Njezina duga smeđa kosa za rijetkim plavim pramenovima je skakala po njezinim leđima. Njezinu ljepotu je kvarila tamno plava masnica blizu lijevoga oka. Imala je razlog zašto je žurno trčala kući. Nije to bio Big brother, neka sapunica ili večera u pećnici, već njezin zaručnik koji ju ne nestrpljivo čekao. Trčala je po kolniku izbjegavajući prolaznike koji su se svakim korakom počeli smanjivati dok nisu potpuno nestali iz vidika. Prolazila je kraj ambulante, trgovine, desetak kuća…Iako se zadihala i slezena boljela, nije nimalo zaostala. Znala je da će dobiti remenom ako zakasni samo koju minutu.
Dok je trčala, primijetila je višak uličnih svjetiljki. Zar su postavili nove ulične svjetiljke i to svakih pet koraka? Nisam niti primijetila da su ih uopće postavili. Nemam sada vremena za to. Moram se požuriti. Ali kamo? Marina je naglo zastala kada je shvatila da se izgubila. Nije se znala orijentirati pošto je oko nje bio samo crni mrak. Ne sjećam se da sam bila ovdje. Ali gdje su kuće? Gdje je Milanov stan? Trebala sam proći kraj njega. Neobično, ali ništa ne vidim… Sve je crno. Što ću sada? Ogledala se okolo i shvatila da može ići samo naprijed pošto je oko nje i iza leđa bio samo mrak. Što mi je? Zar se opet bojim mraka? Smiri se. Kako su nas učili…Diši, samo diši i misli na nešto lijepo… Ne mogu… Ne mogu uopće misliti. Što mi je?
Polako je prilazila crnom mraku, ali je naglo zastala pošto se opet pojavio njezin strah od mraka. Kvragu i moji roditelji. Morali su me plašiti pričama o stvorenju u mraku. Mrzim ih… no sada je uzalud govoriti o tome. Moram se vratiti ili će mi biti još gore. Ionako trebam ići samo ravno. Još samo desetak koraka…Idući put ću ponijeti bateriju. Štoviše, više uopće ne izlazim bez baterije makar me smatrali luđakinjom. Nastavila je trčati nakon kratke pauze. Trčala je pet minuta i činilo joj se kao da se uopće nije pomaknula. Što je sada to? Kao da trčim sprint po beskonačnoj cesti. Ovo nije normalno. Da sam bar ponijela mobitel… Ne bi mogla. Vlado mrzi mobitele. Prebio bi me da me samo vidi… Čudno… ne sjećam se da sam danas lakirala nokte. Pogledala je u svoje ruke i shvatila da su njezini nokti lakirani crvenom bojom. Od nervoze je počela grickati pramen kose i osjetila bljutav okus. Pogledala si je pramen i shvatila da je crvena. Promotrila si je svoju novu odjeću: crvenu suknju, crvenu majicu, crvene cipelice i crvenu pelerinu. Nježno si je dotaknula usne i osjetila svježe namazani crveni ruž. Koji sada to kurac? Kako se to dogodilo? Zar sanjam ili što? Iznenadila se naglom i iznenadnom promjenom na sebi. Potpuno je utopljena u crvenilo. Toliko je udubljena u promatranje samoga sebe da nije primijetila mračnu sjenu koja joj se približavala.

*

[elrania]

opisi su presturi i pretipicni, ali volim ovakav tip uvodenja u radnju

[john_constantine]

*

U tom času kada je Robert vidio te vučje oči, u glavi su mu se naglo vratila sjećanja. Kao desetogodišnje dijete, hodao je za svojim roditeljima u zoološki vrt. Nepažljivi roditelji su ga ostavili samoga na pet minuta da bi nastavili sa svojom svađom, a Robert se približio jami za vukovima koji su ga zainteresirali. Iako je oko jame bila ograda, to Roberta nije spriječilo da se popne na rub ograde i opasno se nagne nad jamu. Kraj dječaka je bilo desetak ljudi, ali nitko se nije usuđivao miješati kada su vidjeli žestoku raspravu dječakovih roditelja. Dječak je htio promotriti gladne vukove i previše se nagnuo. Bez upozorenja, pao je za ograde kao u usporenom filmu i završio na travi kraj vukova koji su ga nervozno pogledavali i režali. Majke drugih djeca su počele vrištati, a muškarci vikati i dozivati pomoć. Nekoliko ljudi je pokušavalo upozoriti dječakove roditelje, ali roditelji se nisu obazirali na njih ne shvaćajući što se događa. Bili su u drugom svijetu. Robert se stisnuo uz kut dok mu se približavalo pet gladnih vukova. Dječak je zaplakao od straha dozivajući samo svoju majku, ali ona ga nije uopće čula. Čuvari su začuli upozorenja i potrčali prema jami. Otvorili su vratašca jame i ugledali strašan prizor vukova koji su napali bespomoćnog dječaka koji je ležao na travi dok su ga vukovi grizli na sve strane. Čuvari su rastjerali vukove i potrčali prema dječaku. Isprva su mislili da je mrtav, ali shvativši da još diše, odveli su ga iz jame pred vlastitim roditeljima koji još uvijek nisu znali što se dogodilo.
U bolnici, kada su napokon roditelji doznali što je bilo iako su vijest primili vrlo hladno (Robert to nikada neće znati…), iskoristili su to vrijeme u čekaonici i dogovorili rastavu. Jedini njihov problem je bio tko će zadržati sina pošto ga nitko od njih nije htio. Robert je mirno, u snu ležao na krevetu tiho pateći prekriven zavojima i žudeći sa svojom majkom ne znajući da ga ona upravo odbacuje. Nekoliko mjeseci poslije, njegovi roditelji su se rastali, a dječak je to bolno primio, ali nije pokazivao da pati. I dalje je djelomično bio normalan dječak, ali traume su u njemu stvorile novu ličnost. Ta njegova ličnost ga je pretvorila u slabu i povučenu, previše osjećajnu osobu koja se boji ljudskog društva i životne traume: vuka. Vuka koji je upravo bio na stražnjem sjedalu kraj njega spreman za napad.

*

[john_constantine]

*

Tomo Horvart je već u petom razredu osnovne škole bio problematično dijete. U razredu je pokazivao dominaciju nad ostalom djecom. Bio je uvučen u razne tučnjave koje je sam izazvao. U srednjoj školi je bio optužen za napad na profesora šipkom bez ikakva motiva, ali on je imao motiv koji nikome nije otkrio: profesor ga je jednostavno ismijao pred razredom pošto nije znao odgovoriti na jednostavno pitanje. Većinom su to bili krivi njegovi roditelji, posebice otac koji ga je znao tući remenom, ali otkada je narastao, otac ga se počeo plašiti, pa je rijetko dizao ruku na sina. Znao je da bi ga ubio ako bi samo digao ruku na njega ili ga osramotio. U sebi je imao još jednu tajnu koju nitko drugi nije znao: bojao se noćnih mora. Zbog previše horor ili nasilnih filmova u djetinstvu, imao je jezovite more zbog kojih je najviše patio. Pošto roditelji nisu marili puno za njega, tjedan dana nije spavao i postala je nervozna osoba dok pedagog nije upozorio roditelje. Batine nisu pomogle i on je i dalje imao more, sve mračnije i jezovitije. Zato je koristio određene lijekove koji su ga uvijek bacali u čvrsti san bez snova, ali polako je postao ovisnik o tim lijekovima. Roditelji nisu znali za njegovu ovisnost, na njegovu sreću jer bi ga otac ubio zbog toga.
Tomo je začuo kako su se vrata zatvorila iza leđa. Prokleti gad. Lopov mi je u kući. Potrčao je prema vratima i pronašao ih rukama. Opipao je kvaku i pokušavao otvoriti vrata, ali nije mogao kao da su bila čvrsto blindirana. Izgleda da je uspio nekako zablokirati vrata. Krasno. Moram izaći kroz prozor i… Televizor se odjednom ugasio i više nije mogao ništa vidjeti. Kvragu, sada će mi biti puno lakše. Izgleda da je uspio isključiti struju. Moram odmah van kroz prozor… Čekaj…Što mi to gmiže po nozi?

*

[john_constantine]

*

Njezin strah od mraka je počeo vrlo jednostavno. Kao i prva dva lika, i ona je imala neugodnih iskustava za svojim roditeljima. Njezini roditelji su bili previše brižni za jedno dijete. Nisu je razmazili, ali su od nje stvorili plašljivo i kržljavo biće koje je lako moglo biti meta nasilnika ili silovatelja što se kasnije pokazalo kada se udala za nasilnog zaručnika koji ju je vrlo lako osvojio. Kao malena djevojčica, imala je problema za ponašanjem, hiperaktivnošću kako su mislili njezini roditelji, a zapravo je bila samo nestašna za svoje godine. Oni su njezino nestašno ponašanje smatrali vrlo ozbiljnim problemom i odlučili su je na poseban način kažnjavati. Pričali su joj jezovite priče o mračnom dlakavom trolu koji živi ispod kreveta i jede zločestu djecu, a izlazi samo pod okriljem mraka. Toliko su uvjerili djevojčicu da se bojala čak i vlastitog kreveta. Tako su je "mučili" pola mjeseca. Svake noći je bila prestravljena da je i sama sebe uvjerila da čudovište doista postoji. Uvijek je tražila uključeno svijetlo, ali roditelji nisu popuštali. Nakon pola mjeseca, postala je vrlo mirna i poslušna djevojčica koja je stalno tražila dopuštenje za svaku stvar koju je htjela napraviti, čak i one intimne. Pripisana joj je fobija na mrak, ali niti psihijatru niti roditeljima nije priznala da u svojoj 22 godini još vjeruje u mračnoga trola koji spava iza bračnoga kreveta.
Mračna sjena joj se sporim koracima približila. Svjetlost je otkrila crnu halju kojom je bio prekriven, pa Marina nije mogla vidjeti njegovo lice prekriveno kapuljačom. Nisu joj promakle njegove crvene čudovišne oči kakve je imao njezin trol iz djetinjstva.

*

[jigsaw]

Hoćemo još!!!

[john_constantine]

Vuk je skočio za stražnjeg sjedala na Roberta. Sve se to brzo odigralo da Robert nije imao vremena reagirati. Bio je prestrašen i upravo se hrvao za vukom u autu. Njegove pandže su ga greble po prsima i po vratu dok je Robert bio zaštićen samo rukama. Vuk ga je nadjačao i njegove čeljusti su mu se polako približavale vratu da bi mu pregrizle grkljan. Zgrabio je vuka za čeljusti i pokušavao odgurnuti protivnika, ali neuspješno pošto je bio neobično jači od njega. Imao je vrlo malo vremena da misli. N… no… moj nož… moram ga se… dočepati… U tijesnom prostoru, Robert se teško provukao, pa je morao lijevom rukom dosegnuti pretinac gdje je bio nož skakavac. Kao da je vuk shvatio što namjerava, ugrizao ga je za lijevu ruku i nije popuštao. Jauknuo je od boli i sve jače desnom šakom udarao vuka po glavi, ali vuk nije popuštao dok je ruka počela krvariti. Lijeva ruka još uvijek nije bila onesposobljena i uspio je otvoriti pretinac. Stvari iz pretinca su se rasipale i pale na pod. Ma… sranje… Vuk ga je pritisnuo svojom težinom, pa se Robert sporim i teškim mukom provukao kraj njega. Lagano i bolno iskrivljavajući ruku, pokušavao je doseći nož. Gdje je taj prokleti nož? Vučje čeljusti su se jače okomile na vrat. Osjećao je vučji smrdljiv dah i jezik koji je dotaknuo kožu na vratu. Prsti su napipali metalni držak noža i uspjeli ga zgrabiti.
Ne razmišljajući, zabio je oštricu noža u vučji trbuh. Naglo zarezavši, otvorio mu je utrobu i cijeli sadržaj trbuha se prosuo po Robertovim nogama i trbuhu. Osjetio je naglu toplinu po tijelu i pozli mu, ali se suzdržao. Vučje tijelo je beživotno palo na njegova prsa i otežali Robertu. Uspio je otvoriti vrata kraja sebe i teškim pokretima izvukao se iz auta. Ogrebao je lakat po šljunku, ali se nije obazirao na novu bol. Hodajući na sve četiri, udaljio se od auta i povratio od muke i straha.

[john_constantine]

Tomo je s gađenjem počeo udarati rukom po nogama. Osjećao je neobične crvolike dlakave stvari koji su mu se penjali po nogama i išli prema gore. Mahao je nogama pokušavajući ih skinuti, ali te stvari su bile čvrsto prilijepljene. Panično je trčao u mraku ne sudarivši se s nijednim predmetom iako je bio u maloj dnevnoj sobi za niskim stolom, televizorom i ormarom. Već se morao sudariti s namještajem, ali on je trčao po sobi ne naišavši na nikakvu prepreku. Crvolike stvari su se popele po njegovim prsima i približavale vratu. Tomo je rukama napipao prsa pokušavajući ih dohvatiti, ali nije ih mogao naći. Unutra su mi! U koži… u mesu… pojesti će mi mozak… Tomo se onesvijestio od straha i pao na pod očekivajući smrt. Nikada nisam mislio da ću tako umrijeti… takvom jezovitom smrću… tako…