310. Alice Doesn't Live Here Anymore (1974)
O filmu:
Alice Doesn't Live Here Anymore is a 1974 American drama film directed by Martin Scorsese and written by Robert Getchell. It stars Ellen Burstyn as a widow who travels with her preteen son across the American Southwest in search of a better life, along with Alfred Lutter as her son and Kris Kristofferson as a man they meet along the way. It also stars Billy Green Bush, Diane Ladd, Lelia Goldoni, Lane Bradbury, Vic Tayback, Jodie Foster, and Harvey Keitel. Burstyn won the Academy Award for Best Actress and the BAFTA Award for Best Actress in a Leading Role for her performance, and the film won the BAFTA Award for Best Film.
Moje mišljenje:
Između velikih filmova Mean Streets i Taxi Driver legendarni Martin Scorsese je napravio jedan mali film koji je po kvaliteti ispao nevjerovatno velik, no zbog nekog čudnog razloga završio je što bi se reklo ne baš toliko poznat i priznat, iako on predstavlja prvi pravi i veliki komercijalni uspjeh za Scorsesea. Kao što je situacija dosta poznata kod Scorsesea, nije znao hoće li napraviti ovaj film i to zbog toga jer Ellen Burstyn (glavna glumica filma i žena koja je imala kontrolu nad filmom, a do Scorsesea je došla na preporuku Coppole) nije vjerovala da on može napraviti film o ženama, o njihovim problemima, dakle s tom cijelom tematikom nakon što je pogledala njegov film Mean Streets, no rekavši Scorsese da ne zna puno o ženama te da će se potruditi da sazna je bilo dosta da uvjeri Burstyn te je tako došlo do toga da se film napravi. Scorsese je čovjek koji kroz svoje filmove se bavi grešnicima, New Yorkom, mafijom, izgubljenim ljudima, itd... no ovdje je izabrao nešto posve drugo, uzeo je priču o ženi u srednjim godinama iz New Mexica koju odjedanput nenadana smrt muža uzdrma i to toliko da ona odluči potražiti svoj san da postane pjevačica, da ode u Kaliforniju, da pronađe novi dom, da pronađe sebe i najbitnije: da udovolji svome sinu priuštivši mu rođendansku želju koju on želi. Film bi se mogao okarakterizirati dijelom kao "road" film no prvenstveno kao jedan dirljiv film o običnim ljudima koji su što bi se reklo na zemlji, jedna priča o životu i prijateljstvu, da nije sve med i mlijeko, o emocijama i osjećajima, ljudskim odnosima i ustrajanju jedne žene koja živi za najbitnije stvari na svijetu, koja živi za sitnice. Alice nije neka umišljena oštrokonđa, ona je jedna lijepa i pametna žena, vrijedna majka koja nema pretjerane sreće u životu, no trudi se, daje sve od sebe, ne predaje se, čak i taj njen san o pjevanju nije da bude profesionalna pjevačica, već čisto iz gušta jer to voli te da prehrani sebe i svog sina. Film prati jako pažljivo njen put sa malim sinom do Kalifornije kroz razne stanice, traženje posla, odnos njezin sa sinom koji je iskren, u dosta situacija smiješan, u nekim situacijama dobrano tužan, no prvenstveno realističan i prirodan pokušavajući da pronađu zajednički jezik i da oboje budu zadovoljni te pronalaženje zajedničkog jezika s muškarcima s kojima joj uvijek biva teško nailazeći na loše momke. Cijeli film je nevjerovatno realističan, prirodan i iskren, soundtrack je perfektno posložen bez greške kroz razne pop i rock pjesme, te su svi glumački nastupi odlični i prirodni (pored Burstyn, imamo sjajnog Kristoffersona, Keitela u maloj ulozi te još vrijedi spomenuti i Jodie Foster koja se pojavljuje u par minuta, ko mali dečkić izgleda, no briljira veoma zrelo pokazujući veliki talent koji je kroz godine samo rastao i rastao). Sam lik Alice predstavlja vjerojatno jedan od naboljih i najdirljivijih portreta žene koje sam ja ikad vidio, ako ne i najbolji: bori se, na razne probleme nailazi, nema ni sreće sa muškarcima pošto stalno na neke nasilnike nailazi, živi za bolje sutra te da sve konačno krene kako treba. Odmah će vas dojmiti i zavoljet ćete je kao žena koja može biti pametna, gruba, ranjiva i smiješna i to sve u isto vrijeme. Dosta bolan, pomalo smiješan, no strašno dobar, snažan i dirljiv portret žene koja koja pokušavaići naprijed kroz teška vremena, zarobljena biva konstantno između karijere i majčinstva, sina i posla. Sve ovo definitivno ide na mlin cjelookupnoj priči/scenariju, i naročito odličnoj izvedbi Ellen Burstyn koja je utjelovila taj nezaboravan lik za kojeg je i Oscar posve zasluženo dobila. Jeste da je briljirala u The Exorcistu godinu ranije, prijer par godina smo je mogli vidjeti u Requiem For A Dream, no ovo joj je uloga karijere, zvijezda je filma te je posve zaslužila Oskar predstavljajući jedan veliki talent i strašnu karizmu. Film je definitivno napravljen na manjoj skali nego kasniji filmovi Scorsesea te tu kao redatelj nije dostigao razinu virtuoznosti kao u kasnijim filmovima, no svakako je svejedno u pitanju jedan od njegovih najboljih filmova (najdirljiviji kojeg je ikad napravio), nevjerovatno podcijenjen film, a u pitanju je jedna od najboljih drama ne samo 70-ih već svih vremena. Zaslužuje daleko više poštovanja i priznanja. Film kojeg svakako vrijedi pogledati i to čak više puta. Prekrasan film sa porukom, nježan, pun ljudskosti i iskrenosti koji će vas nasmijati, fascinirati i još više dirnuti, film kakav se danas ne može više nigdje pronaći. Velika preporuka svima!
Suradnja Menzel - Hrabal nije ništa lošija ni u ovom ostvarenju koje je prvijencu blisko po dosta motiva, vrsti suptilnog humora, pouci i naravno, tragikomičnom osvrtu na jedan užas poput rata. 
