Drugi svjetski rat. U usamljenoj kući na periferiji njemački vojnici krate vrijeme upuštajući se u ekstremne orgijame. Karačina, izobilje alkohola, šmrkanje kokaina, homoseksualnost, sadomazo igrice – sastavni su dijelovi njihove zabavne večeri. Usred sve te raskalašenosti, na zgradu pada avionska bomba, te svi umiru. Par desetljeća kasnije, skupina mladeži na putovanju greškom kreće krivom cestom i dolaze pred kuću. Provaljuju unutra te naprave party.
Lucio Fulci mi nije baš najomiljeniji lik. Priznajem mu inventivnost i slobodu u svom načinu prikazivanja gorea, ali većina njegovih filmova mi je najblaže rečeno katastrofa. “Sodoma’s Ghost” ne da nije iznimka, već mi je jedan od njegovih najlošijih djela. Očekivano, sodoma i gomora prikazana na početku ima neke svoje adute, a tu ponajviše mislim na inventivnu ne-gore scenu gdje žena leži gola i raskrečena na stolu za biljar, dok jedan od vojnika šutira lopticu u njeno međunožje. Kad malo razmislim, ova scena je jedino remotely što valjda u filmu. Film je nakon tih pet-šest minuta uvoda potpuni fijasko. Radnja je skoro pa nepostojeća, ubojstva su nemaštovita, nema ni nikakvih pamtljivijih scena – zapravo ovo je jedan od najlošijih filmova na koje sam naletio u zadnjih par godina. Užas totalni.