Sleepwalkers (1992)

Makar imam poštenu količinu filmova čije DVD-e još nisam ni zapakirao, neki dan sam se bacio u posudbu kod frenda. Čovjek koji inače komentira na sajtu i forumu pod nickom sikeone je nekakva verzija mene u akcijskom B svijetu. Koliko ja nabavljam svakojakih bedastoća od horrora, on ima zavidne kolekcije raznoraznih Cannonovih produkcija, fajt filmova za koje nitko nikada nije čuo, te DVD svetište trojcu Bronson/Van Damme/Seagal. Među svim tim, većinom 80s zabavama, pronađe se i neki horročić koji smo davno gledali na VHSovima. Neki dan mu je stigla Stephen Kingova ekranizacija Sleepwalkers i film sam mu istog trena maznuo.Filma se praktički uopće nisam sjećao. Jedino što mi je u glavi ostalo je nekakav perverzni incestuozni odnos, napasne mačke, te da je jedna od glumica u filmu iz Twin Peaksa. Dok nisam DVD dobio u ruke, uvijek sam mislio da je u igri bila Sherryl Fenn, ali sam skužio da sam to pomiješao sa onom verzijom ili šta već Ljepotice i Zvijeri imena Meridien. Možda mi je i to neko lažno i davno sjećanje pa me ne uzimajte baš pre ozbiljno.

Sleepwalkers se ne bakće o ljudima koji imaju problema sa snovima, već sa kastom “ljudi” koji spadaju u šejpšiftere (shapeshifters), imaju mogućnosti stvaranja da predmeti ili oni nestaju, te se moraju hraniti sa esencijom mladih djevica. Mama i kći, koji su protagonisti u negativi, sele se u novi gradić nakon što su u proteklom napravili masakr mačaka i ostavili jedno ispijeno mlado tijelo. Da, mačke su im smrtni neprijatelji, te jedini način kako mogu umrijeti.

Sin koji živi sa posesivnom, zaljubljenom i što već ne majkom upoznaje mladu teenagericu, koju ubrzo zavađa i planira servirati majci na jednu partiju regeneriranja. Stvari se zakompliciraju i možemo uživati u filmskoj verziji Kingovih opičenih ideja.

Meni je film generalno dobar. Taj bizaran odnos između majke i sina je dosta dobro osmišljen i realiziran, a i teenagerica koja im je na tapetu dosta dobro glumi pa se nekako i uživiš u odnose glavnih ali i sporednih likova. Sviđa mi se što film ne ide po nekom klasičnom kalupu, već se nakon polovice stvari počnu dinamično pokretati, od neuspjelog 1 na 1 napada na groblju, do poštene makljaže pred kraj. Efekti u filmu su za recimo to tako loši, faze u neljudskom obliku su nekako previše gumenaste – ali – i takvi efekti imaju neku posebnu čar. Izgleda da sam nostalgičan nakon svih tih očajnih kompjuterskih efekata sa kojima nas šopaju u modernim filmovima.

Usput, horror fanovi mogu uživati u par zanimljivih cameo uloga – od Stephena Kinga, preko Rona Perlmana do Clive Barkera.