VHS era. Eh ta vremena. Negdje u sredini osnovne škole, kao svaki mulac uživao sam kada bi imao temperaturu. To bi značilo da ne ideš u školu i da možeš kao jedinac iskorištavati starce do mile volje. Bilo je to doba kada su VHS kazete žarile i palile među onima koji su imali videokazetare. Bilo je dakako riječ o vidoetekama sa piratskim filmovima, originali su dolazili tek kasnije i uvijek su koštali nešto više od pirata. Jeb’ga, ipak bi dobio kazetu sa odličnom dizajnom na prednjoj i zadnjoj strani (a i iznajmljivač je to morao platiti, a ne kopirati). Kada bolje razmislim, u prvoj prelaznoj eri sa pirata na originale, nisu ti doma ni davali plastične kutije originala već zamjensku futrolu od neke obične Efke ili slične VHS-ice.
Ležanje doma pod temperaturom ublažilo se istog trena kada bi mama nakon posla donela nekoliko stranica isprintanih (ili kemijskom napisanih) naziva filmova, rednog broja kazete i rečenici dvije o radnji. To je bio način da prođeš kroz fantastična imena i čudne radnje dostupnih filmova. To je bilo i vrijeme kada nisi od nigdje dobivao informacije o filmovima, kakav IMDB?! To je bilo vrijeme kada si mislio da je bilo koji film sa Roger Mooreom James Bond tematike (fuck you Gold iz 1974. – bio si mi radi toga jedno od većih razočaranja ikada). Odabrao bi nekoliko naslova, uvijek 3-4 više od maksimuma od dvije kazete koje su se mogle iznajmiti. Nerijetko se dešavalo da su filmove, pogotovo ove opskurnije koje sam ja volio, imali na samo jednoj kazeti, pa je alternativa uvijek bila preporučljiva.
Nekoliko godina kasnije, originali su se počeli pojavljivati na policama, a panika od inspekcija je tjerala i lokalne videoteke da se prešaltaju na “novu generaciju”. Super mi je kako se u SAD-u male videoteke uvijek zovu “mom and pop stores” – meni najbližu videoteka, udaljena samo nekoliko kuće dalje, vodili su bračni par u srednjim pedesetima – i to doslovno u svom dnevnom boravku. Dođeš kod ljudi doma, žena prestane sa kuhanjem ručka za obitelj i došeta ti pokazati što su dobili novoga. Nakon odabranog filma, u kartoteci vadi karton sa tvojim imenom i upisuje datum i broj kazete koju si iznajmio.
Tu ću stati. Dokumentarac Rewind This! koji sam upravo pogledao totalno me vratio u tu eru. Riječ je o djelu koje se najlakše može opisati kao ljubavno pismo VHS godinama. Informativan, nudi presjek dolaska ove tehnologije u zenit svoje popularnosti, ali prati i njegove konkurente, pa i definitivni pad u Interner eri. Dokumentarac prati čitav niz ljudi – od mega fanatika za određenim žanrovima (tip na gornjoj slici, ima cijeli horor tavan), do redatelja kultnih naslova poput Basket Case, Night of the Demons itd. koji govore u utjecaju VHS-a na njihove karijere.
Odličan dokumentarac, napravljen pod strane fanove ove tehnologije i ere, a cilja iste takve fanove. Nostalgija at its best!
1 comment
Dakle čekam pred garažom koja je glumila videoteku oko 17 popodne, dolazi lik sa kartonskom kutijom lagano lagano otključava vrata nas desetak entuzijasta čeka da mulac poslaže ponudu na stari drveni stol, izabireš naslov lik te upisuje u masnu bilježnicu plačaš i juriš kući..moj prvi VHS nikad neću zaboraviti..Evil Dead II (1987)