Quarantine 2: Terminal (2011)

Amerikanizirana verzija REC fame se nastavlja filmom “Quarantine 2: Terminal”, koji počinje sa naizgled normalnim avionskim letom iz Los Angelesa. U malom putničkom zrakoplovu upoznajemo se dobrim ansamblom različitih likova, te ubrzo počnemo uviđati da netko od njih prenosi infekciju. Kada stvari pošteno eskaliraju, radnja se pametno seli na zatvoreni terminal u zrakoplovnoj luci i na putnicima je da na bilo koji način pokušaju preživjeti.

U jednom od prijašnjih članaka o filmu “Quarantine 2” spomenuo sam da me ovaj nastavak više zanima od jedinice. “Quarantine” sam negdje i kupio na DVD-u, ali baš ne vjerujem da ću ga pogledati, jer izgleda da je skoro direktni remake dosta dobrog španjolskog originala (REC). Tim koji stoji iza nastavaka se odlučio odmaknuti od kopiranja tuđih ideja, te ova dvojka nema nikakve veze sa španjolskom, a konceptualno je vrlo daleka i od svog Quarantine prethodnika.

Inicijalna stvar koja me privukla filmu je pomicanje radnje iz zgrade. Prva trećina filma se ovdje dešava u avionu, a druge dvije u zgradi terminala. Terminal može djelovati slično kao zgrada, ali je mnogo bolje mjesto za postaviti klimaks filma. Inače dosta letim, pa mi je generalno mjesto radnje odlično sjelo. Kao drugu vrlo pozitivnu stvar i bez gledanja filma mogu spomenuti izlazak iz “sve mora biti snimljeno iz prvog lica” kalupa. Ok, stvar je palila u par filmova, ali vrlo brzo postane zamorno i repetitivno, pa je “Quarantine 2: Terminal” i tu pogodio. Reda radi ima jedno minutu snimki iz infracrvene kamere, ali te su scene dobro tajmirane.

“Quarantine 2: Terminal” me vrlo pozitivno iznenadio i stvarno bi volio da se više direkt-na-DVD horrora (zanemariti ću mizeran broj iznimno limitiranog kino prikazivanja ovog filma) snimi sa ovakvom strašću, unatoč mnogo manjem budžetu kakav je imao njegov prethodnik. Redatelju John Pogueu, kojemu je ovo prva redateljska pozicija (scenarist je filmova ala Ghost Ship i The Skulls 1-3) skidam kapu, jer ma koliko svi mi voljeli horror žanr, znamo da je njegova kvaliteta u zadnje vrijeme na niskim granama.

Prvih pola sata druge karantene je doslovno odrađeno bez ikakve zamjerke. Avion taman polijeće, upoznajemo široku plejadu likova, neke odmah zamrziš, a nekima želiš da dočekaju sutrašnji dan. Baš mi je pasao način kako se kroz red-herringe poigravaju sa gledateljima, jer se ubacuju razne naznake o tome tko bi mogao biti inficiran. Kada dođe do transformacije iz čovjeka u monstruma, kreće dinamična vožnja, koja traje do samog kraja filma.

Uz mala pretjerivanja sa načinom hitnog spuštanja zrakoplova, relativno solidno se postavlja razlog čemu je terminalska zgrada prazna, a kada je specijalne službe stave u karantenu, počinje finalni dio borbe za život i smrt sa konstantnom povećavajućim brojem novoinificiranih.

Sve teče podosta zanimljivim redoslijedom događanja, jedino me dole u terminalu zasmetala “udarna” karakterizacija stjuardese, koja je nesigurna u sebe i kroz kriznu situaciju dolazi do samopouzdanja. Simpatična glumica, generalno dobar lik, ali ovo mi je bilo, rekao bi moj prijatelj, malo “socka” (čitaj: socijala).

Spomenuo sam da je budžet filma mnogo manji od prvog dijela, ali iz moje perspektive ovo pretjerano ne utječe na film. Možda nema toliko “closeupova” inficiranih, ali fokus na raspadanje i gore nije potreban, jer atmosferu filma nosi kombinacija urlajućih živina i klaustrofobične okoline.

Iskreno nisam imao visoka očekivanja od filma, ali “Quarantine 2: Terminal” me pozitivno iznenadio.