Uspješni broker za nekretnine sa svojom obitelji živi u jednoj od kući na novoj lokaciji gdje njegova firma radi na izgradnji naselja. Kćerkica Carol Anne prikazuje čudne porive da gleda u televiziju na kojoj se prikazuje samo “snijeg” nakon završetka programa, a stvari eskaliraju kada nešto iz televizije uđe u kuću uz legendarnu Carol Anninu izjavu – they are heeeeeeere.
Od kada sam se vratio sa FrightFesta nekako me povuklo da se od novih direkt na DVD horrora snimljenih u zadnje vrijeme ipak malo bacim par desetljeća u nazad – nekako sam se zaželio dobrih filmova. Žanr nam opako krvari od početka milenija, pa je back to basics sasvim dobar način za podignuti raspoloženje. Poltergeist vajda nisam gledao od doba srednje škole, a cilj mi je popuniti HorrorHR bazu sa recenzijama za filmove kojima je tu zasluženo mjesto.
Kada se priča o Poltergeistu svi odmah otvaraju dvije teme – prokletstvo Poltergeista i vječnu diskusiju dali je redatelj filma Tobe Hooper ili Steven Spielberg. Ako niste upućeni u prokletstvo, riječ je o nizu nesretnih događaja koji su vezani sa smrću dvije protagonistice filma – mala Heather O’Rourke umrla je u svojoj trinaestoj godini usred zdravstvenih komplikacija, dok joj je filmska sestra Dominique Dunne zadavljena od strane ljubomornog dečka. Prokletstvo ili ne, ovakve grozne situacije dodatno su marketinški pogurale Poltergeist serijal.
Postoji niz zabilješki i intervjua sa filmskom ekipom filma Poltergeist gdje se daju naznake da je scenarist i producent filma Steven Spielberg zapravo i “pravi” redatelj Poltergeista. Definitivno je postojalo problema između Texas Chainsaw Hoopera i Spielberga, a jedino sigurno je da je u igri bilo prečestih producentskih i kreativnih Spielbergovih upliva. Rezultat je odličan film, a Tobe Hooper je upisan kao službeni redatelj.
Ono što mi se sviđa kod filma je da se jako dobro drži i trideset godina kasnije. Poltergeist je stvorio šablonu kakvoj su haunted house filmovi kasniej težili, a i dan danas izgleda impresivno. Rutineri Craig T. Nelson i JoBeth Williams u ulozi su roditelje troje djece koji će svakodnevicu zamijeniti sa bizarnom borbom protiv nečega što živi u kući. Kada počinje kaos nema tu onih klasičnih situacija gdje postoji kao njihova sumnja da se zapravo zbiva nešto natprirodno, sve je kristalno jasno – drvo ispred kuće oživi i probija prozore, nasmiješeni klaun oživi, dolazi do manifestacija duhova, čovjeku se raspada lice pred ogledalom – kada krene zabava, udarno je do samog kraja.
U pomoć obitelji dolazi tim specijalista za neobjašnjivo sa lokalnog sveučilišta, ljudi koji su naučeni da eventualno usnime nekakav čudan zvuk koji dopire iz podruma, ali već prvim dolaskom u kuću uviđaju da je riječ o real deal situaciji. Kako znanstvenici ne mogu pomoći u rješavanju problema, pozivaju Tanginu (Zelda Rubinstein), nisku ženu sa posebnim moćima koja spašava situaciju. Zelda je sa svojom ulogom u sva tri Poltergeista upisana u zlatnu knjigu osebujnih kutlnih likova u horror filmu.
Zanimljivo je to što je film sam po sebi i bez ljudskih žrtava vrlo jeziv, od spomenute kultne they are heeeeeere do situacija sa ulaskom u ormar i potragom za malom curicom, možete uživati u kvalitetnoj horror atmosferi tipičnoj za kremi žanrovskih filmova osamdesetih godina. Poltergeist je inače nominiran za tri Oscara – za najbolju glazbu, glazbene efekte i dakako vizualne efekte. Nominacije su itekako zaslužene na svim ovim poljima…
Odličan film, zasigurno nešto što svaki ljubitelj horrora mora pogledati.
2 comments
Prvi horor koji sam pogledao, imao sam nekih 10ak godina i tad sam se zaljubio u žanr. Dugo godina mi je bio najbolji film, a i sda bi ga sigurno mogao uvrstiti među top 10, makar iz sentimentalnih razloga
nedavno ga pogledao i ugodno me iznenadio,bolji horor od ovoga nisam nikad pogledao,zaista je čudesno sad na to pomisliti kad ti se sjevaju dojmovi o njoj,pomalo famozna je bio onaj početak filma kad započne Američka himna,pomisliš prvo WTF,a kad onda curica počne buljiti u TV bez programa i ta ruka što izleti sa TV-a,a ono ostalo je isto bilo neviđeno,pogotovo kad je majka pogledala u curicu koja sjedi u kuhinji i ide pritom smeće bacit,okrene se,a ono svi stolci poslagani kao jedno,i taj famozni nestanak curice i ono drvo što skoro pojede dječaka,a da ne kažem onaj trenutak kad su sve duše izišle iz ormara i prolazile kroz kuću,čudesan trenutak,ipak,sama pojava one niske žene koja ima dječji glas i moja čita namjere duhova,jednako kao i spašavanje curice je bilo nevjerovatno,a kraj filma,kad sam vidio kako je ženska puzala po zidovima i stropu,i kad je klaun povukao dječaka ispod kreveta,odmah sam se sjetio da su te scene bačene u “Mrak Film” kao svojevrsne sprdnje,a ono gutanje cijele kuče je isto bilo nevjerovatno kao i pojava svih tih kostura iz groblje,jednom riječju,odličan film i dao bih ga barem još jednom pogledati