Planet Terror (2007)

Makar nisam živio preko bare u šezdesetim i sedamsesetim godinama prošloga stoljeća, od početka me iznimno zanimao taj Grindhouse đir koji su Tarantino i Rordriguez htjeli oživjeti. Prije horrora sam bio ljubitelj svakakvog akcijskog šrota, tako mislim da bi mi to kino doba savršeno pasalo za moj ukus. Revival Grindhousea mi je bilo jedno od najvećih filmskih očekivanja, jer osim spomenutog dvojca kako možeš odbiti dvostruki combo poremećeni manijak/woman revenge filma i mega pretjerane zombie akcijetine? Jednostavno je svaki dio moga mozgića kuhao dok nije ovo došlo na red. Kao što i sami znate, Grindhouse je iznimno neslavno propao u kinima, te su filmski moguli braća Weinstein odlučili uništititi Grindhouse ugođaj i rastvoriti ovaj paket u dva zasebna filma. Moje završno mišljenje o ovom potezu ćete naći u zadnjem paragrafu ovoga osvrta.

Prije “Planet Terrora” se vrti genijalni trailer za film “Machette” u kojemu legendarni “ljepotan” Danny Trejo glumi profi ubojicu kojega su poslodavci odlučili zajebati. Machette se bok-uz-bok sa svojim compadreom svećenikom (mislim da jedan iz dueta Cheech i Chong) vraća u krvavu osvetu. Za one koji se pitaju koji kurac pričam o nekim trailerima, pa prije su se u kinima traileri stavljali prije i između feature presentation filmova. Iskreno na ovaj koncept sam prvi put naletio prije jedno 6-7 godina na nekom mega jeftinom DVDu sa dva vampirska filma iz pedesetih godina. Usput, u tom slučaju traileri su bili mnogo bolji od filmova….

Nakon uzbudljive špice koja je kombinacija vizualnog masturbiranja na filmski ugođaj pedeset godina starih kino projekcija i zamamnog go-go plesa Rose McGowan film započinje sa hrpom vojnika koji pokušavaju doći do određene kemikalije. Vođeni od strane hladnokrvnog vojničine Bruce Willisa i znanstvenika/biznismena sa fetišom rezanja tuđih skrotuma, vojnici ubrzo počnu udisati neke zelene pare koje se počinju širiti po nekom američkom shithole gradiću. U slijedećih dvadesetak minuta se u nizu zanimljivih diskusija i situacija upoznajemo sa glumačkom okosnicom, koja se vrti oko mladića kriminalno sumnjive prošlosti, spomenute go-go plesačice koja je usput izgubila desnu nogu, doktorice sa lezbijskim afekcijama, njenim manijakalnim mužem, šerifom, njegovim kuhanjem opsjednutim bratom, nespretnim murjakom kojega glumi legendarni Tom Savini, kučkastim bejbisitericama i još par osebujnih individua.

Pare proizašle iz kemikalija koje se kombinacija raznoraznih virusa uzrokuju da se ljudi postepeno pretvaraju u mutirane kreature kojima je jedino na pameti u što kraćem roku obrstiti meso sa ljudi. Makar ću ove živine nazvati zombijima, ipak bi se mogla povući paralela sa infekcijom ala “28 Days Later”, ali mislim da nema više poante filozofirati oko specifičnim detaljima dali netko je ili nije i radi čega je zombie. Iz moje perspektive, tehnički nisu, ali kada ih se gleda bazirano na elementima infekcije, napada i u širem post-Romero vidokrugu – ispadaju punokrvni zombiji. I te kako punokrvni jer vizualno pretjerane scene njihove makljaže uzorokuju hektolitre prolivene krvnoželatinaste tekućine. U akcijskim scenama gotovo svakih desetak sekundi pršte njihovi udovi, kasape im se organi, a glave pucaju kao oni najružniji debeli pubertetski prištevi.

Kada bi rekao da je “Planet Terror” genijalan film, lagao bi. Jednostavno, pola sata nakon gledanja filma, riječ genijalno mi izgleda kao ni blizu dovoljna onome što sam doživio. Film te doslovno cijelo vrijeme drži zabezeknutog pogleda, slinavo otvorenih ustiju, a onaj mali dječak koji je brijao na over-the-top akciju kao da se u meni probudio. Sve je u filmu savršeno, od fantastičnih likova, savršenih akcijskih sekvenci, do onih situacija kada sam sebi kažeš – “ma nemoj me jebat!!!”. E pa takvih situacija ima vrlo često, jer film u nekim sekvencama krši sva pravila – dešava se sve ono što misliš da se neće zapravo dogoditi.

Spomenuo bi vam par neponovljivih situacija iz filma, čisto da vam nekako dokažem kakav tip bolesne zajebancije možete očekivati, ali bila bi nepravda da spoilam bilo koju scenu. Jednostavno ovo morate pogledati i sami vidjeti o čemu pričam. Makar nisam jedan od onih tipova koji briju na rasvjetu, montažu i slične stvari, ali “Planet Terror” je vizualno perfektan. Preko originalne snimke pobacano je brdo efekata koji daju štimung razjebanih starih kino vrpci i na trenutke loših nefokusiranih kino projektora. Uz sve to usred filma kao “pukne film” i jednostavno film se nastavlja tako da je preskočeno recimo kakavih 5-6 minuta. Takve stvari su se često dešavale u Grindhouse doba, a dok je to tada bio zajeb, ovdje samo dodaje ulje na vatru oduševljenja.

Svaka čast Robertu Rodriguezu, čovjeku koji je uspio napraviti drugi žanrovski (čitaj: ‘oror) film u zadnjih X godina oko kojega sam stvarno ostao paf. Ovaj drugi je dakako bio “The Descent”. Kako sam sa tugom došao do kraja filma, ćeznutljivo sam gledao cijelu odjavnu špicu, koja mi je pokazala da je Rodriguez ovdje bio “katica za sve”. Čovjek je osim režije, produkcije, kamere, nadgledao i specijalne efekte, složio muziku, napravio Grindhouse temu, pa čak je na jednom mjestu valjda iz pretjerivanja kreditiran i kao personalni kuhar samome sebi.

Vratiti ću se malo na ono što sam spomenuo oko zarade. Kada sam čuo da će Grindhouse podijeliti za Europu i DVD tržište, bio sam kao i većina ostalih bijesan. Prije par tjedana sam pogledao Tarantinov “Death Proof” koji se prikazivao odmah ispred “Planet Terror” i vjerujem da je većini taj film mogao djelovati samo uspavljujuće, a ni blizu kao dobro zagrijavanje za ovakvih mega dinamičnih 90 minuta kasapljenja i preživljavanja.

Ukratko, ako još niste prestali čitati moje drkanje po ovom filmu – “Planet Terror” fucking rules!