Ovaj film zatvara filmsku adaptaciju odlične istoimene mange. Kako se naziralo na kraju prethodnog dijela Shinichi se preobrazio u pravog “parasyte-killera”, dok je kasta parazita uspjela dobiti političku vlast u gradu i nastavljaju sa svojim vizijama razvoja.
Policija uz pomoć specijalnih snaga dolazi do lokalnog manijaka koji je toliko poremećen da na pogled može shvatiti dali je netko parazit ili običan čovjek te koriste istog u primitivnim pokušajima da identificiraju neprijatelje. U to vrijeme, u domu parazita raste ljudsko dijete, koje uspjeva na neki način evoluirati svoju “parazit majku”, koja počinje okazivati osjećaje i pada prvi osmijeh.
U igru ulazi novi super-parazit, ljudsko tijelo koje je u isto vrijeme inficirano sa pet različitih beštija, tako da u jednom trenu – nakon epske borbe policija-paraziti, djeluje da ne postoji način da ga se spriječi u uništavanju svega što je ljudsko. Shinichi kreće u borbu sa njim, koja se otežava kada se nađe u situaciji da se mora rastati od svoje mutirane ruke (bez koje nema moći).
Makljaža u ovom dijelu je bolja nego u jedinici, pogotovo su napete scene vezane za super-parazita, ali i odličan prepad specijalne policije na ogromnu uredsku zgradu gdje se isprepliću detekcija parzita, paranoja među običnim ljudima i dezintegracija momaka u plavom.
Sve mane jedinice pretaču se u dvojku – postoji definitivni problem sa tim što neke scene djeluju nekako neprirodno naprasne, ofrle odrađene, dok se za neke (borba oko pokušaja ubijanja djeteta ili pak odnos Shinichija sa curom – prošao je “voz” za to već sada) troši itekako previše vremena.
U globalu, nakon četiri sata Parasytea, dobio sam recimo ono što sam očekivao – nekakvu manju verziju žanrovskog blokbustera u kojemu je fokus na vizualno i akcijanje, a niti blizu na razvoj likova i radnje. Definitivno je zabavno i gledljivo, ali ne očekujte ništa više od toga.