Prije kojih pet-šest godina u Trstu sam naletio na spooky film “Session 9” o kojemu se na netu u to vrijeme mnogo pričalo. Potrošio sam cca stotinjak kuna i vrativši se doma sa guštom bacio na gledanje. Pozitivno sam se iznenadio sa svim što mi je film podario, te sam sa guštom očekivao slijedeći žanrovski pokušaj redatelja Brada Andersona. Nakon svog ovog vremena, preko “veze” (iliti radi stare slave sa spomenutim filmom), Anderson je uzet kao jedan od majstora horrora.
“Sounds Like” se vrti oko Larrya, nadglednika IT support helpdeska, koji se loše drži nakon velike tragedije, smrti svoga maloga sina. Da problem bude veći, Larry ima problema sa akutnim poremećajem sluha – naime ima mogućnost da čuje i najtiše pokrete, poput grebanja kože i kucanja tuđih srca. Malo po malo, kako to uobičajeni i biva, ovakav defekt uzrokuje konstantno propadanje psihe, gdje Larry potpuno šviće.
“Session 9” je imao spori tijek radnje, ali “Sounds Like” je u usporedbi sa tim filmom doslovno kao najsporiji puž. Ok fora je vidjeti čovjeka pod utjecajem poremećene senzibilnosti sluha kako ludi, ali nek nam bar daju u međuvremenu nešto da nas drži zaintrigiranim. I tu ne mislim na tri sekunde dugu scenu “čekićarenja” nekih zamoraca ili štoveć koji su se odlučili okotiti u zidu njegovog podruma.
Iskreno ova epizoda me malo podsjeća na po meni najgoru iz prošle sezone, gdje je tip osjećao sve što je osjećala neka žena u potpuno drugom dijelu Amerike. Koncept “Sounds Like” bi mogao proći u “Twilight Zone” ili “Tales from the Crypt”, ali u ovako duplo dužem formatu vrlo brzo postaje zamoran.
2 comments
Trebaš adrenalina?Straha?Zabavlja te strawa i horori??Dođi na screaminginyoursoul.blog.hr
U svakom žitu ima kukolja. :) A priča ne izgleda loše.