Martyrs (2015)

Deset godina nakon što je na jedvite jade pokušala pobjeći od svojih zvjerskih mučitelja, mlada djevojka u društvu prijateljice uspjeva se osvetiti ljudima koji su joj ostavili gadne psihičke i fizičke ožiljke. Psihički u potpunom kolapsu, jadnica ni ne stigne uživati u osveti, jer kreće nova runda mučenja…

Uspoređivanje američkih rimejkova sa europskim ili azijskim originalima je kao da uspoređujete našu nogometnu ligu sa recimo njemačkom. Na prste jedne ruke mogu se pobrojati odlični ili bar solidni filmovi, dok je velika većina ostalog za potopiti u močvari. Martyrs iz 2008 je, kako sam i zaključio tekst o njemu, koliko mučan, toliko impresivan film. U novu verziju Martyrsa ušao sam otvorenog srca, bez opterećenja i bez ikakvih očekivanja da će bar biti originalu do koljena.

Martyrs iz 2015 djeluje kao kada pokeraš na početku ima dobre karte, ali već nakon druge ili treće ruke, sreća ga napušta i stvari mu se počnu komplicirati. Preneseno, kod ovog filma početna ruka bi se odnosila na dosta dobar, zanimljiv i na tren neočekivan uvod u film, lijepo poslagane kadrove, kvalitetnu režiju i sasvim dobru glumu. Problem u kasnijim “rukama” je neinventivan scenarij, sa evidentnom razlikom “prvog i drugog dijela” filma. Stvarno dobar ulazak ubrzo se transformira u nekakav klasičan hororčić sa neuvjerljivim scenama gdje bi se gledatlej kao trebao propitkivati jeli dotična potpuno luda ili je iza nje (doslovno) nekakva gnjusna (opet doslovno, jer je riječ o CGI-u) kreatura.

Dok ne kažeš keks, dodatno se otkrivaju karte, a u igru dolazi plejada manijaka, koji eto u patnjama djevojaka pokušavaju otkriti nešto rajcajuće. Ovdje je to tako loše opisano, da ti je svejedno za ono što dotični žele. Drugi dio filma nema nikakvu napetost, a onako banalno bi ga se moglo nazvati nekakvim petim dijelom Hostela – torture porn bez ikakvih ideja. Ni to mučenje nije ništa posebno, šok trenutaka nema ni za lijek.

Rasplet isto tako vrlo površan i glup, Rambo momenti i neuvjerljive scene u finalnoj sceni raspeća. Film onako kao nekakav klasičan naslov za DVD sa malo boljom režijom i glumom. Niti smrdi niti miriši – nije bio dosadan, gledljiv je, ali je vrlo zaboravan i uvreda za originalni Martyrs.