Mladu školarku Midori tjednima opsjedaju noćne more. U tim snovima ona stoji ispred nekog malog svetišta, te se prema njoj nošen maglom približava visoki čovjek. Kada dođe do nje, nebo počne mijenjati boje i ona se budi u panici. Prvoga dana u svojoj novoj srednjoj školi, Midori se užasava kada shvati da se svetište iz njenih snova nalazi ispred školske zgrade. Od svojih novih kolega saznaje “štoriju” o tsujiuri: naime kada imaš ljubavnih problema staneš ispred svetišta, te prvu osobu koja naiđe pitaš o svojoj budućnosti. To što ti osoba kaže se kasnije i desi. Postoji mala kvaka, na tebe može i naletiti handomse boy of Tsujiura (tip iz Midorinih snova), koji ti sa svojim negativnim pogledom na budućnost može sjebati život.
Ovaj japanski film bi podjelio u dva dijela: Prvi, nama europljanima shvatljiviji dio, gdje se upoznajemo sa likovima i njihovim kompleksnim međusobnim ljubavnim odnosima i drugi koji je totalna psihodelična boleština. U tom prvom, recimo ljubavnom dijelu, radnja teče relativno sporo, najviše se vremena troši na emotivno pumpanje nekih likova i njihovoj interakciji. Kako se priča gradi, imaš feeling da će se sve vrtiti oko nekog prokletstva. Nakon što se jedna od cura odluči o svom ljubavnom životu zapitati ispred tsujiure, stvari kreću u malo bolesnije vode. Samoubojstva, ludilo, pomak granica stvarnosti – to su pojmovi koji definiraju ostatak filma.
Zadnjih pol sata filma se sastoji od toliko izgeneriranih konfuznosti, da će film definitivno pasati samo najupornijim fanovima japanske kinematografije. Inače mi je gušt nakon ovakvog filma, pokušati u glavi složiti sve kockice, ali iskreno nisam sve skopčao. Mislim skuži se rasplet radnje, ali ako si kreneš u detalje objašnjavati neke specifične događaje, dođe do nepremostivog trenja u mozgu i jednostavno staneš… Nemojte misliti da je radi ovoga film loš – jest da se malo teže pohvataju svi konci, ali je radnja od početka do kraja zanimljiva. Od početka uživaš u kvalitetnoj teenagerskoj drami sa elementima horrora, a kasnije se bacaš na to da shvatiš što se zapravo zbiva.
Usput da spomenem, efekti u filmu izgledaju dosta loše, što na neki način i ubija one trenutke koji bi trebali ispasti strašniji. Jedina stvar što može ići u obranu lošijih efekata, je to da je “Lovesick Dead” rađen po stripu, pa može biti da se na odrađivanje efekata krenulo iz neke artističke perspektive.
1 comment
ludo zvuci