Kolumna: Religija u horror filmu

Krešimir Vukelić u svojoj novoj kolumni za HorrorHR piše o horror filmovima sa religijskom tematikom. Ako vas zanimaju Krešimirove ostale kolumne, pročitajte ih ovdje.

Religijom prožete horor filmove uvijek gledam s posebnom pozornošću zato što u sebi imaju dozu misticizma i dozu realnosti. Tako sam prije mjesec dana imao priliku na TV-u pogledati film „Stigmata“ (dojma sam da je film mističan u pravoj mjeri), a glavnu ulogu je nosio mnogo puta dokazani glumac kojeg iznimno cijenim, a to je Gabriel Byrne (inače jako dobar u ulozi Vraga u filmu „End of Days“). Taj film bio je ono što me potaklo da se malo više raspišem o ovoj temi. Napomenuo bih da će temelj napisanoga biti religiozna tematika koja počiva na kršćanskim temeljima, prvenstveno iz razloga što je takvih filmova najviše, a i iz razloga što se nalazimo na podneblju na kojemu je kršćanstvo dominantna religija. Kad je riječ o hororu, globalno gledano, postoje mnoge stvari koje nas asociraju na sam horor kao žanr (bilo da je riječ o literaturi, svakodnevici ili filmu), od nekih svakodnevnih, preko brutalnih i nadnaravnih, pa sve do mističnih tema. Ove posljednje navedene, dakle mistične teme, su zapravo ono što me navelo na pisanje ove kolumne. Uglavnom je većini u mislima neki religiozni motiv kada se govori o nečem mističnom, a svi ljubitelji žanra dobro su upoznati s činjenicom da su religiozni motivi često „lajtmotivi“ u mnogim horor filmovima. Religija je inače sama po sebi puna misticizma, raznih relikvija s kojima se često povezuju nadnaravne moći, neobjašnjivih pojava, ali je povezana i s tamnom stranom koja je svima najzanimljiviji dio cijele ove priče.

Osobni dojam je da su religiozni motivi u hororima najviše spooky upravo iz razloga što se nalaze na granici mogućeg i nadnaravnog (dakle, sveprisutna doza misticizma), a svoje uporište crpe iz nekih starih predaja, crkvenih zapisa i nekih knjiga koje navodno ne postoje ili su izgubljene ili je zub vremena utjecao na to da jezik kojim su napisane više nitko ne govori. To uistinu predstavlja široku bazu na temelju koje se svaka činjenica može tumačiti na više raznih načina, odnosno, onako kako odgovara trenutku ili osobi na nekom položaju. Ta radnja koja je prenesena iz stvarnog svijeta, a pri ovome mislim na sve stvari koje se svakodnevno događaju, a koje Vatikan ili priznaje ili zataškava, se počela pomalo projicirati na filmska platna. Ovo se drugim riječima može reći – horor film religiozne tematike. Navodno, bitno je napomenuti da na svijetu postoji mnogo religija i da svaka ima potencijala za dobar scenarij, no scenaristi su se tokom vremena uglavnom oslanjali na kršćanstvo kao nepresušan izvor tematika, tj. vječni sukob dobra i zla.

Kroz povijest su se uvijek nametale priče o dobru i zlu, Bogu i Vragu, anđelima i demonima, koje su dugo vremena čekale ekranizaciju. Naravno, dočekale su je. Jedan od osobno dražih i ponajboljih filmova te tematike je film „Omen“ o kojemu se povelo dosta polemike u prošloj kolumni. Postoje i drugi filmovi koji su slične tematike, no ovaj je dosegao status kulta iz više razloga, što ga bez premca izdiže iznad ostalih ostvarenja. Film je dobio Oscara za glazbu u filmu koja je u najmanju ruku genijalna i koja stvara pravovremeno zagrobnu atmosferu, a mislim da svi koji su gledali film jako dobro poznaju melodiju „Ave Satani“. Uz film se veže i mnogo čudnih, zapravo, neobjašnjivih smrti članova ekipe koja je radila na filmu što je dodatno podiglo prašinu u javnosti oko ovog filma. Oni koji su pratili natpise iz novina u vrijeme kada se trebao snimati remake (inače, ja nisam gledao remake zato što mislim da Liev Schreiber i Julia Stiles ne mogu utjeloviti ono izvorno, a i mislim da nije bilo potrebno rimejkati nešto što je doseglo status kultnog), upoznati su s tim da je namjera filmske ekipe bila snimiti dio filma u Hrvatskoj, no crkveni moćnici su uspjeli spriječiti izdavanje dozvole za snimanje filma na groblju u Solinu. Najveći klišej je datum premijere filma 06.06.2006., ali pustimo sada detalje na stranu. Logika stvari nalaže sama po sebi da se nakon uspješnice snime i nastavci, a tim više što se ovdje priča ne završava nego je zlo (Damien) na početku i počinje odrastati. Tako sam naravno pogledao i nastavke, koji iako su dobri, ne mogu se pohvaliti izvrsnošću prvoga dijela. Iako je snimljen i četvrti nastavak, „Omen“ doživljavam kao trilogiju, a dio u kojemu bi djevojčica trebala zamijeniti Damiena (jedan od najspooky klinaca u hororima) smatram potpuno nepotrebnim.

Nakon što sam pohvalio jedan film, bio bi red da pohvalim i jedan odličan serijal koji je nažalost propao odlaskom izvrsnog Christophera Walkena. Naravno riječ je o serijalu „The Prophecy“. Prva tri nastavka bila su super i četvrti je donekle držao vodu, ali s petim sve počinje propadati i bojim se da jedno tako dobro ostvarenje ne doživi franšizu od prekobrojnih nastavaka. Da, ovdje mi je namjera samo pohvaliti odlična ostvarenja iz razloga što ne pronalazim dovoljno snage pisati o onome što me razočaralo, a to bi mogao u nedogled. Smatram da treba tražiti ono dobro u filmovima, a ne razapinjati ih na križ, iako sam i sam prečesto sklon raditi takve stvari. Teško mi je suzdržati se, pa ću ipak spomenuti neke: „The Reaping“ – najava mi se činila super; mistično, crvena rijeka,… i dan danas se pitam što je Stephen Rea radio u tom filmu, „Sin Eater“ – give me a break, jedino što će sada biti priča kako oskarovac glumi u tom filmu, naravno ako Heath Ledgeru daju Oscar, „Lost Souls“,… ma bolje da ne duljim.

Uglavnom, religiozni motivi su sami po sebi mistični i kao takvi kod vjernika, odnosno, ljudi koji su odgojeni u duhu kršćanstva izazivaju dozu strahopoštovanja i nelagode što je izvrstan podložak za snimanje filma koji će kao takav zaokupiti gledatelja. Jedan od takvih filmova je definitivno i film „Possessed“ od kojega nisam puno očekivao, ali sam zato jako puno dobio. Riječ je o TV filmu u kojemu glavnu ulogu ima Timothy Dalton, a glumi svećenika koji se bavi istjerivanjem Vraga (naravno, neki oblik filma „Exorcism“ i njemu sličnih filmova tipa „Exorcism of Emily Rose“ koji me nije ostavio ravnodušnim). S ovom posljednjom rečenicom o TV filmu sam zapravo htio reći da je takva vrsta filma nešto što će privući i zaokupiti bez obzira na to o kakvoj je produkciji riječ, jer takvi filmovi ne vape za velikim i skupim specijalnim efektima nego fokus radnje više stavljaju na priču što je posebno na cijeni. I, naravno da kao takvi igraju na kartu psihe što predstavlja neki podsvjesni strah od nečega što nije stvarno, ali ipak je izvjesno da postoji (jedna od češćih rečenica u kršćanstvu je: “Blaženi oni koji ne vidješe, a povjerovaše.“). Dokle god se religiozne teme budu mogle crpiti predstavljat će dobar izvor tematike za horor filmove, a ukoliko ste imali priliku pročitati knjige „Vrag“ i „Pakao“ dobro znate da je budućnost horor filma religiozne tematike, pa barem gledano s tamne strane, svijetla. Iako dobro i zlo, Bog i Vrag i anđeli i demoni predstavljaju dvije krajnje suprotne strane njihov suživot se nastavlja, ako nikako drugačije pa barem na filmskim platnima.

Kolumnu je napisao Krešimir Vukelić.

Krešimir je rođen 1982. godine u Slavonskom Brodu. Od 2000. godine živi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist, a uskoro i magistar. Gledanje i kolekcioniranje filmova mu je hobi. Tjedno pogleda minimalno 10-ak filmova, a strast prema tome razvio je početkom 90-ih kada su mu dva kuma bili vlasnici videoteke. Omiljeni žanr mu je dakako horor.