Kolumna: Haunted…

Krešimir Vukelić u svojoj novoj kolumni za HorrorHR piše o filmovima baziranim na haunted temi – od kuća do brodova. Ako vas zanimaju Krešimirove ostale kolumne, pročitajte ih ovdje.

U paničnom bijegu niz ono što naoko izgledaju beskrajno duge stepenice trči glavni junak neprestano se osvrćući za sobom, no iako nema ničega iza njega i dalje nastavlja bjesomučno trčati. Uvidi kao se približava izlaznim vratima, i u glavi već vidi sliku kako napušta ovaj košmar i kroz par koraka dolazi na sigurno, daleko od ove noćne more. Hvata kvaku i povlači svom snagom, no vrata se ne uspijevaju otvorit. U tom trenutku počinje lupati šakama po prozorima, ali iako je riječ o staklu, oni ne pucaju nego samo stoje i nude pogled u sigurnost koja se u tom trenutku čini uistinu predalekom. U tom trenutku počne tražiti alternativne izlaze iz kuće. Ipak podsvjesno shvati da je u potpunosti zarobljen i da nema izlaza, a utvare iz mraka se polako približavaju… Dakako, svima je jasno o čemu se radi, pa čak i našem glavnom junaku – haunted house.

Uklete kuće, hoteli, gradovi, brodovi, šume ili sve ostalo što može biti ukleto predstavlja jedan podžanr u horor filmu koji ima mnogo pobornika, a ja sam samo jedan od njih. Na te uklete, odnosno recimo malo spooky stvari koje su teško objašnjive navukao sam se još kao klinac čitajući knjigu „Misterije Svijeta“ od Arthura C. Clarkea. Bila je to knjiga koja je uistinu zaokupljala, a negdje paralelno u to vrijeme i HRT je u nedjelju u jutarnjem terminu prikazivao istoimenu seriju, a to se naprosto nije propuštalo. Godinama kasnije svoju glad za takvim stvarima utaživao sam filmovima na tu temu koji se mogu svrstati u kategoriju horror/mistery, iako nažalost nema dovoljno takvih horora obzirom na nepresušnost teme haunted. Posebno zanimljivo u svemu je objašnjenje koje se uvijek dobije na kraju filma koje je otprilike takvo da si dojma da se može snimiti nastavak, dakle nedovoljno dobro. S druge strane Arthur C. Clarke je na kraju svakog poglavlja davao svoje objašnjenje s pomalo znanstvene strane, ali kako vjerovati na riječ liku koji je apsolutni frik u tom području. Ono što želim reći je da ostaje dovoljno prostora za alternativna objašnjenja, dakle svako će to doživjeti onako kako se to njemu svidi.

Dobro smo upoznati s terminom ghost ship. To je brod koji luta morima bez posade koja je ili umrla ili je brod opljačkan, a posada pobijena ili napustila brod (uglavnom, ne zna se točno što se dogodilo), a brod slobodno plovi nošen morskim strujama. Takvih brodova bez posade koji plove je priličan broj, a svakih toliko bude pronađen jedan takav. Drugo objašnjenje je da je to brod koji je davno potonuo ali se i dalje misteriozno pojavljuje. Logično je da, barem u horor filmu, one koji su se ukrcali na takav brod počinju progoniti duhovi onih koji su poginuli na tom brodu, a brod čini sve da ga „nova posada“ ne bi napustila. Česti lajtmotiv u tim hororima je da taj brodu za daljnje putovanje treba „svježe krvi“ i tu počinje zaplet. Predstavnici takvog žanra bili bi: „Death Ship“ – klasičan film iz 80-ih, „Deep Rising“ – dok se ne skuži da je monster u igri, „Virus“- alieni, „Lost Voyage“, „The Triangle“ – TV produkcija i meni omiljeni „Ghost ship“ – vjerojatno zbog Gabriela Byrnea u glavnoj ulozi.

No, tu imamo i uklete kuće. One su navodno stvarne, barem sudeći prema Amerikancima koji ih imaju na bacanje. Svi smo mi dok smo bili klinci mislili za neku napuštenu kuću koja se nalazila u susjedstvu da je ukleta, odnosno da se unutar nalazi tog zna šta, a ustvari se nije nalazilo ništa, ili možda ipak… Sudeći prema filmovima o ukletim kućama kojih uistinu ima, fora s kućom je ta što si dobrodošao i sve se čini idiličnim, no kad poželiš izaći nastaje problem. Ukoliko nisi glavni junak filma velike su ti šanse da ćeš izaći iz kuće, ali s nogama naprijed, isto tako ako si sisata plavuša kuća ti daje maksimalno pola sata, a onda body count započinje upravo s tobom. To su neki od klišeja vezani za takve filmove, isto kao i vrata koja se ne mogu otvoriti i prozori koji se na daju razbiti, a oni koji su išli i malo dalje, kuća mijenja oblik i ukletost se širi na cijelo imanje, što bi reklo da si izlaskom iz kuće napustio tek prvi dio pakla, a tek onda treba pobjeći s imanja na kojemu i priroda počne oživljavati, i tako dobiješ još jednog protivnika. Drugim riječima, you do not stand a chance. Iako se to sve rečeno na ovaj način čini krajnje smiješnim, naprosto obožavamo ovakve filmove. Kod ghost ships sam u predstavnike žanra ubrojio gotovo sve što sam gledao iz razloga što je takvih filmova malo, a ovdje ću navesti samo reprezentativne uzorke. Dakle: „Rose Red“ – Stephen King, miniserija, vrhunska uživancija, „Changeling“ – 80-e, oskarovci, drugi pogled na uklete kuće, „House on the Haunted Hill“ – treba dočekati jutro, uvijek ću rado pogledati, „Amityville Horror“ – based on a true story, „The Haunting“ – blagi remake, odnosno velika poveznica s „The Legend of Hell House“ dobro rejtanim filmom iz 70-ih, neizostavni „The Others“ – malo drugačiji pogled na ukletost, i za kraj vjerojatno najbolji film TV produkcije „Sightings: Heartland Ghost“.

Obzirom da sam opisao kako je to kada imamo ukletu kuću ili brod, preostaju nam ostale stvari koje mogu biti uklete, među kojima se ističe i ono što do sada nisam spomenuo, a to su osobe. No, to je jedna sasvim druga priča koja možda bude ispričana pod nazivom „Possesed“ ili nešto slično, čisto iz razloga što mislim da zaslužuje više od poglavlja u kolumni, posebice jer je ta tematika dosta prisutna kao motiv ne samo u hororima, već i u drugim žanrovima, ali i literaturi i dakako u stvarnom životu. No bilo kako bilo, nastavljamo priču o ukletosti. Ono što mi je krajnje simpatično kod ukletosti je to što je uklet točno određeni dio nečega, primjerice: tavan, soba, kat (naravno 13. kat), odjel u bolnici ili još bolje u umobolnici,… To je ono što mi još drži vodu, ali kad se ukletost proširi na neko veće područje, primjerice šume ili grada, dojma sam da je više riječ o znanstvenoj fantastici. Šuma mi može biti eventualno mistična, mračna, ajde recimo i začarana, ali ukleta teško. Iskreno, ne sjećam se da sam pogledao neki film takve tematike (iako vjerojatno jesam barem 5 takvih filmova), pa sam se bacio u potragu. Kad upišeš haunted forrest u google, kao prvi rezultat dobiješ „Haunted forrest“ – horor film rejtan s 3.9 na IMDb. Odustao sam od daljnje potrage. Ali evo, ipak sam se sjetio, u filmu „The Village“ koji me prilično razočarao, stanovnici zaselka su u strahu od šume i ne ulaze u nju. Najbolji primjer ukletosti hotela je soba „1408“ Stephen Kinga. Kad govorim o ukletim gradovima kojih u SAD-u ima previše, također poznatih pod nazivom ghost towns ili u prijevodu napušteni gradovi, vjerujem da nisam jedini kojemu na pamet padne film „Silent Hill“ koji me naprosto oduševio.

Mislim da sa spomenuo dosta toga i da ne nabrajam dalje reći ću samo jedno upozorenje. Ako se ikada nađete na nekom mjestu za koje ste sigurni da je ukleto i čini vam se da nema izlaza iz situacije u kojoj se nalazite, sigurno je to sve san. S druge strane, ukoliko ste budni you better watch your back, ’cause someone or something is out to get you.

Kolumnu je napisao Krešimir Vukelić.

Krešimir je rođen 1982. godine u Slavonskom Brodu. Od 2000. godine živi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist, a uskoro i magistar. Gledanje i kolekcioniranje filmova mu je hobi. Tjedno pogleda minimalno 10-ak filmova, a strast prema tome razvio je početkom 90-ih kada su mu dva kuma bili vlasnici videoteke. Omiljeni žanr mu je dakako horor.