Krešimir Vukelić u svojoj novoj kolumni za HorrorHR piše o svom provodu na Brutal Assault festivalu u Češkoj. Ako vas zanimaju Krešimirove ostale kolumne, pročitajte ih ovdje.
Sve dosadašnje kolumne imale su jasan cilj i temu koju sam si zadao, ali ovaj puta je sasvim drugačije, povezanost s horor filmom plod je čiste slučajnosti. Sve je počelo kada je frend meni i još jednom frendu poslao mail u kojemu je pisalo: „The time is upon us!“. To se odnosilo na odlazak u Češku, u grad na sjeveru imenom Jaromer, u tvrđavu Josefov u kojoj se već 14 puta za redom održava festival pod nazivom Brutal Assault! Kako u tekstu ne bi bilo riječ o frendu 1 i frendu 2, nazovimo ih radi priče Ivan i Damir.
Kad govorimo o Brutal Assaultu, riječ je o metal festivalu, na kojemu su čak i najpoznatiji bendovi široj javnosti nepoznati. Ja nije baš da uživam previše u toj muzici, a ta muzika je death metal, deathcore, black metal, grind core, hardcore,… ali našlo se ipak par bendova koje bi rado poslušao, pa sam pomislio zašto ne. Ipak, riječ je o 5 dana zajebancije s frendovima i to izvan Hrvatske, a znam da Česi imaju dobra i jeftina piva,… i tako počinje priča.
Na putovanje dugo, prema podacima preuzetim s via michelin, 666km (vrlo znakovito!) krenuli smo u srijedu, 5. kolovoza u 22:00 sata. Put je bio utvrđen – Zagreb – Maribor – Graz – Wien – Brno – Hradec Kralove – Jaromer. Nekih 12 sati i već navedenih 666km kasnije stigli smo, ali samo kako bi utvrdili da rezervacije za hotel ne postoje. Naravno, riječ je o jednostavnom nesporazumu, a to je da tamo gotovo nitko ne govori engleski ili njemački. Uz malo poteškoća smjestili smo se u 5-6km udaljenom motelu koji je na sreću blizu željezničke stanice, a vlakom do mjesta održavanja koncerta ima 5 min vožnje. Cijena – prava sitnica. Dakle – ček in, tuširanje, ručak i počinjemo.
Dan 1. Vruće je za popizdit, nigdje hlada, ali zato hladno pivo vraća nadu u život i podiže raspoloženje. 15.000 ljudi, dvije pozornice, dobro ozvučenje, pivo u ruci, ekipa okolo banga, a na pozornici Rotting Christ. Ivan i Damir ostaju u masi, a ja idem pogledat mearchendize. Prvo što sam uočio kad sam došao na mjestu gdje je bio merchandise je plavi šator, i odmah sam znao da tamo ne idem ni pod razno zato što je unutra sigurno prevruće. Zaobilazim šator u velikom luku i nakon malo razgledavanja odlazim nešto pojest do grada, jer ipak, imam još više od sat vremena do Orphaned Landa. Naručujem pizzu i pivo uz puno problema (Nitko ne govori engleski. Strava! Pitam konobara koje vrste piva imaju, a on kaže da ne zna ni engleski ni njemački, ali zato kolegica zna. Dođe sad ta konobarica i ja ju pitam: „Do you speak english?“, a ona će meni: „Yes!“. Moje iduće pitanje je: „What kind of beer do you have?“, a ona meni odgovara: „We have beer, vino, cola,…“. Nemam komentara.) i u međuvremenu gledam info kartu koja mi visi oko vrata i skužim što je plavi šator. Riječ je o horror cinema u kojemu se u sklopu Brutal Assaulta prikazuje cca. 60 filmova. Ponovno mijenjam mišljenje – idem u taj šator. Definitivno! Vratim se natrag, skužim što sam sve propustio i vidim da ću morati propustit još puno toga. Naime, svi filmovi imaju češke titlove, što mi ostavlja mogućnost gledanja filmova s engleskog govornog područja, ali nema beda, izbor filmova je vrlo zahvalan. Orphaned Land me oduševio, Pain je bio dobar.
Dan 2. Tuširanje, doručak, pivo, vlak i tamo smo. Petak sam odlučio posvetiti filmu, jer ionako nisam imao u planu puno toga za slušati. Raspored filmova je vrhunski, ali moj tajming je loš. „Ravenous“ kojeg bi opet vrlo rado pogledao je bio u 8 ujutro, a iduće što zbog jezične barijere mogu gledat je „Storm Warning“ i kasnije navečer „28 Days Later“. I jedan i drugi film sam već odgledao, ali nema beda. Super stvar je što u šatoru nije bilo vruće, naime, propuh je učinio svoje, a i dobro ohlađeno pivo je pomoglo. Super je i to što ekipa masovno plješće i bude oduševljena na sve imalo brutalnije scene, posebno kada se nekoga ubije u filmu. Skoro pa standing ovations. Minus je to što nije bilo klupa ili nekih sjedalica, tako da se sjedilo na zemlji, kao i to što su bila dva tv-a. Definitivno bi bilo bolje rješenje neko malo veće platno i projektor, ali eto. Sama ideja postavljanja nečega što se zove horror cinema na metal festival je zakon iz razloga što se tu vrstu muzike povezuje s hororima. Zatim, vidljivo je kako je potrebna samo dobra ideja da se izvede nešto jednostavno što će privući ljude. Šator je uvijek bio pun, čak je i stajalo ljudi ispred, a sve što je bilo potrebno za organizaciju toga je šator, zvučnici, dva tv-a i malo dobre volje. Koncept je za oduševit.
Dan 3. Tuširanje, doručak, pivo, vlak i opet smo na istom mjestu. Mase ljudi se doslovno slijevaju prema tvrđavi, red je na ulazu, zaštitari te pregledavaju i kad si konačno unutra zapljusne te „miris“ TOI-ja, a svima je jasno o kakvom je mirisu riječ. Damir i Ivan su mi dali zadatak da se popnem na jedan povišeni dio i snimim masu i bendove na pozornici kad padne mrak, a do tada sam manje-više slobodan. Meeting point je kod šatora s red bullom. U međuvremenu sam probao popiti striček i to je definitivno nešto što nikome ne preporučam. Naime, riječ je o gemištu jako loše kvalitete. Odlazim do plavog šatora svjestan da sam propustio „Eden Lake“, inače super brutalan i nastran film koji sam već pogledao, ali ne bih imao ništa protiv ponovnog gledanja i stižem na kraj filma „I Drink your Blood“. Nakon njega je uslijedio „The Last House on the Left“ na kojem je ekipa definitivno najviše pljeskala, a pogotovo na posljednju scenu. Posvećujem se filmu sve do predvečerja (ostao sam još neko vrijeme tamo, ali filmovi s neengelskog govornog područja u kombinaciji s češkim titlovima su waste of time) i izlaska Immortala na scenu. Uslikam sve potrebno, odem do šatora, nađem se s frendovima, sjednemo u taxi, ulazimo u sobu i spavamo kao zaklani do prvog sunca.
Dan 4. Tuširanje, spremanje, kava, doručak i polazak. Damir vozi, ja ga kao nešto navigiram, a Ivan je bezvoljan i beživotan na zadnjem sjedištu. Mislim kako su mi put i zajebancija bili super, ali žao mi je što sam gledao sve filmove s engleskog govornog područja već ranije. Ali, nema veze. I dalje imam info kartu s Brutal Assaulta koja će mi poslužiti kao popis za skidanje filmova. Veći dio puta smo proveli u mislima, sve do benzinske u Austriji kada Ivan izlazi iz depresije i kupuje pivo što meni i njemu diže razinu raspoloženja, a Damiru daje razloga da stane na još par benzinskih do Hrvatske.
Kolumnu je napisao Krešimir Vukelić.
Krešimir je rođen 1982. godine u Slavonskom Brodu. Od 2000. godine živi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist, a uskoro i magistar. Gledanje i kolekcioniranje filmova mu je hobi. Tjedno pogleda minimalno 10-ak filmova, a strast prema tome razvio je početkom 90-ih kada su mu dva kuma bili vlasnici videoteke. Omiljeni žanr mu je dakako horor.
1 comment
Zvuči dobro =)