Kolumna: Aussie horror film

Krešimir Vukelić u svojoj trećoj kolumni za HorrorHR piše o aussie horror filmu. Ako vas zanimaju Krešimirove ostale kolumne, pročitajte ih ovdje.

Kada je riječ o Aussie horor filmovima prvenstveno govorimo o filmovima poniklim na području Australije i Novog Zelanda. Zašto pisati baš o njihovoj horor kinematografiji? Više je razloga, no osnovni je taj što ljudi o njemu znaju najmanje. Jako dobro smo upoznati s horor scenom u SAD-u koja gotovo svakodnevno izbaci neki naslov (od raznog smeća, pa sve do filmova koji znaju biti iznad prosjeka); europska horor scena je također dobro poznata (ima par dobrih francuskih filmova, engleske horor-komedije su na dobrom glasu u posljednje vrijeme, a pridružili su im se i finci s par jako zanimljivih najava); azijsko tržište horora je u cvatu već posljednjih 10-ak godina, a predvođeno je Korejom, Kinom i Japanom (čak je u tolikoj ekspanziji da gotovo svaki film dobije svoj remake u Hollywoodu; o kvaliteti remakova se ne isplati pričati, ali čast iznimkama). I na kraju ostaje logično pitanje: Što je s Australijom? 

Evo odgovora. Australski horor film i nema baš neku preveliku tradiciju obzirom na to da njegovi počeci sežu u, možemo reći, ne tako davnu 1974. godinu, a vežu se uz redatelja Peter Weira (inače nominiranog za 6 Oskara) i film „The Cars That Ate Paris“. Paralelno gledajući, u to vrijeme je horor žanr u SAD-u bio iznimno popularan i moglo bi se reći da je upravo u to vrijeme dosegnuo svoje vrhunce, a 70-e godine iznjedrile su mnoge poznate horore poput: „The Wicker Man“, „Halloween“, „Dawn of the Dead“, „The Exorcist“, „Jaws“, pa čak i početak kultnog filmskog serijala „Alien“ seže u 70-e. Od svih filmova koji su izdvojeni kao najbolji australski horori 70-ih, IMDb najviše cijeni film imenom „Long Weekend“ koji je ocijenjen s više nego dobrih 6,6/10. Pa eto, to može poslužiti kao dobra preporuka. 

No, ulaskom u 80-e godine i razvojem slasher horora u SAD-u, počinje se razvijati i australski horor film. Prvu polovinu 80-ih u australskoj kinematografiji obilježili su hvaljeni naslovi poput: „Razorback“, „Dead-End Drive In“ – opisan na IMDb kao: This is cult at its finest, „Fortress“ i „Dark Age“ – krokodil horor. No, rast i razvoj australske horor industrije počeo je polako splašnjavati upravo kada je bio na vrhuncu, a taj vrhunac je obilježilo snimanje trećeg nastavka vrlo popularnog horor filma s početka 80-ih. Riječ je o filmu „Howling III“ koji je, nakon što su prva dva nastavka snimljena u SAD-u, snimljen u Australiji. Film nije imao niti jednog poznatog glumca, pa čak niti nekoga s B-liste glumaca, a i kritike koje su uslijedile bile su loše. Dakle, treći nastavak je vjerojatno ubio serijal, ali i australski horor film. Na početku popularnosti australskog horor filma, u filmu „Roadgames“ se u glavnoj ulozi pojavila i Jamie Lee Curtis, u to vrijeme priznata zvijezda horor filma u SAD-u, s već snimljenim hitovima poput: „Halloween“, „The Fog“ i „Prom Night“ (zanimljivost vezana uz ova tri filma je ta da su svi dobili i svoj remake). Uz ovaj navedeni podatak, 80-e su definitivno ostale zapamćene po redateljskom debiju Petera Jacksona s filmom „Bad Taste“ snimljenim 1988. godine. 

Kako smo se s Peter Jacksonom oprostili u 80-im, tako nas je on uveo i u 90-e s filmom „Braindead“ snimljenim 1992. godine. Inače, na temelju ta dva filma moglo se vidjeti da je riječ o vrlo kreativnom redatelju kojemu ne nedostaje ideja, ali zato nedostaje financijskih sredstava. Tada je teško tko mogao misliti da će 10-ak godina kasnije ista ta osoba biti oskarovac koji će snimati velike filmske projekte. No, stavimo Petera Jacksona na stranu, on je jedna sasvim druga priča. Istina je ta da su 90-e godine, izuzmemo li Petera Jacksona, obilježene stagnacijom, ako ne i gotovom propašću australskog horor filma. Jedino što bih izdvojio iz 90-ih je ustvari koprodukcija Zemeckisa i Jacksona, a riječ je o filmu „The Frighteners“, koji je jednostavno dobar i  komičan koliko treba biti. To bi zaključilo siromašne 90-e godine i dovelo nas na prag novog tisućljeća koje je pokazalo australski horor film u njegovom najboljem svijetlu. 

Novo tisućljeće predstavilo je i novo rađanje za australski horor film koji je i danas, gotovo 9 godina kasnije, u punom cvatu. Iako je snimljeno par dobrih naslova i prije filma „The Locals“ dojma sam da je upravo on onaj koji je pokrenuo cijelu lavinu koja je uslijedila. Film je sam po sebi o.k., nije baš da te uplaši, ali ideja samog filma je super, a i lokacija snimanja je vrhunska (ona je zapravo u svim australskim filmovima odlična, ali toga ću se još kasnije dotaknuti). Idući od filmova koje bih izdvojio je „Wolf Creek“ koji je brutalan upravo onoliko koliko treba, radnja je u početku malo prespora, ali isplati se čekati. Isti redatelj, Greg Mclean, inače član neslužbenog „Splat Packa“, dvije godine kasnije snimio je još jedan odličan horor imenom „Rogue“ u kojemu je glavni protagonist krokodil.

Budući da sam sad pohvalio tri filma, bilo bi o.k. da neki i pokudim, a pravi film za to je „Black Water“. Istina da ima par dobrih scena i da krokodil izgleda dobro, ali film je prespor i malo neuvjerljiv, pogotovo ako se u obzir uzme natpis s početka filma koji kaže: Based on true events. Ali ipak, dva filma koja bih morao izdvojiti kao naj bi definitivno bili: „The Ferryman“ koji odiše čistom genijalnošću, a oni koji ga pogledaju ili već možda čak i jesu vidjet će da jedan lik u određenim scenama neodoljivo podsjeća na Bruce Campbella u ulozi Asha i „Storm Warning“ koji predstavlja brutalnost na vrhuncu što se ne bi dalo iščitati iz samog početka filma, ali kako se radnja razvija, tako… Dakle, što se tiče australskog filma ta dva bih ocijenio kao definitivni must see.

Nakon ovog kratkog pregleda povijesti australskog horor filma osvrnuo bi se na još neke pojedinosti, ali i činjenice koje nisu usko vezane uz povijesne podatke njegovog razvoja. To bi prije svega bile: lokacije snimanja, međusobne sličnosti u filmovima i odabir glumaca. Ostale stvari koje bi se mogle prokomentirati ostaviti ću na procjenu onima koji pogledaju barem neki od gore navedenih filmova, ali ove tri stvari definitivno iskaču i svima su uočljive. 

Dakle, kada govorimo o lokacijama snimanja, govorimo o prekrasnom okolišu, nepreglednim kilometrima pustopoljina, rijekama punim krokodilima s bezbroj rukavaca (naravno, dead end), cestama usred ničega i moru koje uvijek predstavlja nešto mistično. Treba se složiti i podvući crtu – krajolik je odličan. To znači da je lokacija snimanja australska divljina, a ne studio što je u svakom slučaju plus. Obzirom da je Australija naseljena na sebi svojstven način i da je prepuna dijelova koji izgledaju neistraženo predstavlja idealno mjesto za postaviti set za snimanje horor filma.  

E, sada kada smo kod toga, to nas odmah povezuje sa sličnostima između filmova. Svi filmovi su snimani na otvorenom što samo po sebi i nije loše, no polako zasićuje. Njihov glavni predator je krokodil, tako da je većina filmova vezana uz rijeku, krokodile i turiste. Mogu se napraviti takva dva ili tri super filma, ali svaki idući, ma koliko dobar bio, neće biti zanimljiv i polako će prerasti u klišej. Druga sličnost koju sam primijetio je spor razvoj radnje, tako da postoje filmovi u kojima prema prvih pola sata uopće ne bi zaključili da je riječ o hororu. Ali, upravo u trenutku kada odlučite pritisnuti stop neka scena vas prikuje za stolicu, and then the horror begins. 

I, posljednja opaska – glumci. Pohvalna stvar je to što se ne vrte isti glumci kroz horore nego svaki ima nove protagoniste, što bi značilo da uzlet australskog horora nije na leđima nekolicine entuzijasta, nego predstavlja opću situaciju u australskoj kinematografiji, što je u svakom slučaju pohvalno. U svim hororima od 2000. godine pa na ovamo broj glumaca je uglavnom do 10 i nema sporednih glumaca, tako da su ustvari svi glumci glavni dok ne završe mrtvi na, barem u australskoj kinematografiji, vrlo čudne i neobične načine. Bez obzira na ono što je do sada već rečeno u australskom hororu, dojma sam da ima još mnogo načina na koji mogu stradati glumci filmova, naravno na veselje horor fanova.

Kolumnu je napisao Krešimir Vukelić.

Krešimir je rođen 1982. godine u Slavonskom Brodu. Od 2000. godine živi u Zagrebu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist, a uskoro i magistar. Gledanje i kolekcioniranje filmova mu je hobi. Tjedno pogleda minimalno 10-ak filmova, a strast prema tome razvio je početkom 90-ih kada su mu dva kuma bili vlasnici videoteke. Omiljeni žanr mu je dakako horor.