Grotesque (1988)

Ne znam zašto ali kada vidim da u 80s hororu glumi Linda Blair, to obavezno moram pogledati. U nekim slasherima poput Hell Night se pozitivno iznenadim, dok je njena suradnja sa Grizzly Adamsom i zombijima u The Chilling završila porazno.

“Grotesque” je zasigurno poseban film, nešto što izvrti niz horor podžanrova u svojih sat i pol. Riječ je o filmu koji je na trenutke toliko loš da sam skoro pa razmišljao staviti ga u famoznu kategoriju “Za Ekipu“. Odustao sam od toga, jer vjerujem da nema toliko čudaka koje bi ovo cijenilo.

Film počinje sa horor filmom u horor filmu, budući da je Lindin filmski otac stručnjak za specijalne efekte. Nakon uspješne demonstracije svog novog filma odlazi sa obitelji kolibu na osami. Savršen vikend u snježnim uvjetima pokvari se istog trena kada familiju napadne grupa punkera u potrazi za skrivenim novcem ili drogom (?). Sama ta ekipa probisvjeta je nešto kultno, vjerojatno najlošije preglumljivanje ikada, kombinacija Zeda iz Policijske Akademije, klošara iz Return of the Living Dead, njuški iz Mad Maxa sa daškom bilo kakve bande iz postapokaliptičnih akcića osamdesetih.

Znači film počinje sa “home invasion” konceptom. Ok sve pet. Kada počnu ubijati članove obitelji, film kreće u “monster” vode, budući da postoji još jedan skriven član familje – deformirani momak superljudske snage. Ok, sad on njih napada i lovi po snijegu. Negdje na polovici filma, sve stane i odjednom završava taj dio i film se seli u nekakav klasičan akcijski jeftinjak. Policija naleti na preživjelog člane bande i kroz deset minuta ga ispituje u postaji i film sada postaje “kriminalistički triler”. Dali su oni krivi ili nisu, dali će tip cinkati svoju curu ili ona njega? WTF??? :)

Kada misliš da je to to, “Grotesque” kreće u osvetničke vode. Brat ubijene glave obitelji pun je srdžbe i odlučuje oteti preživjele punkere. Bizarno zar ne? A to nije sve! Završni dio filma – kao završetak neke opskurne epizode serije “Twilight Zone”.

Ne znam dali ste izdržali čitati do ovdje, ako jeste svaka čast, cijenite dobar bizarni šrot. Mega luda radnja me začudila, ali i obradovala – osamdesetima se mora dati priznanje da se određeni dio horora uopće nije radio po kalupu, već su se očito istraživale granice ljudske mašte. A tek kad vidite kada se redatelj i montažer zaigraju, pazite ovo: Tip hoda po stepenica. Svaku stepenicu kada prođe, dobijemo brzi rez jednog mrtvog člana obitelji. I tako on hoda jedno 30 stepenica i nakon svake jedan od tri brza kadra mrtvaca. Uz sve to, “fantastična” glazba. Napeto!!! Ufff.

Baš mi je drago da sam ovo pogledao :)