Pomama za igranjem u Escape Rooms ušla je u horor filmove. Zapravo super ideja – pojačati pravo istraživanje sobe u kojoj si “zatočen” za natprirodnim elementima djeluje kao win win. Vlasnik (Skeet Ulrich, đe’s bio?) nekad uber popularne sada “samo jedne od” escape rooms pokušava nekako začiniti igru. Ulazi u dućan sa posebnim artiklima kojega vodi misteriozna vlasnica (Sean Young, đe’s bila?) i odabire drvenu kutiju.
Nakon za fanove horora cool razgovora u kojemu žena referencira neke svoje druge klijente (Gremlini, Annabelle) tip dobiva kutiju i ubrzo je montira u svoju nekada popularnu sobu. Prvi klijenti nakon dodatka kutije započinju svoju zabavu, ali ubrzo shvaćaju da leš koji visi za stropa baš i nije mrtav.
Stvarno dobra ideja, to morate priznati ako ste ikada bili u kojoj escape room. Budući da jesam, koncept filma me zaintrigirao, ali je uzbuđenje ubrzo opalo. Odmah nakon ubacivanja novog “hororičnog” elementa u igru, stvari zapnu. Inkorporiranje “stitcheada” (tako ga na IMDB-u creditaju) kao element kazne nakon napravljene greške u igri je dobar, ali poanta realne zatočenosti u escape roomu iz kojega ne možeš pobjeći baš ne stoji. Doslovno kao da je riječ o sefu – u ovom u Ljubljani gdje sam bio (Igloo), mogao si u svakom trenu komotno bez pol muke izbiti vrata.
Uz to, kao vlasnici ne vide šta se zbiva jer ne radi kamera, a ne žele ući unutra jer je jedan od njih horor bloger čija bi loša recenzija uništila reputaciju sobe. Signala za mobitel nema (kao da su u atomskom podrumu), a i bizarno je koncipirati smislenu igru gdje se doslovno ne možeš pomaknuti metar lijevo/desno jer tamo stoji dotična kreatura.
Šteta ideje…