Film otvaraju zadnji trenuci staroga indijanca, koji napušta ovaj svijet izgovarajući riječ – toltec. Ubrzo razno raznim načima saznajemo da je starac zapravo čuvao ovaj svijet od 4 tolteška vrača, koji su sami sebe živi zakopali taman ispod kuće. Bez njega, nitko nemože raditi tajne rituale koji su ih spriječavali da osvanu ponovno na zemlji, te se oni bude. U trenu njihovog buđenja, u kuću se već uselilo nekoliko teenagera, koji dakako malo po malo krepavaju.
Prva prava akcija (i to doslovno prvi remotely horror trenutak) se dešava u pedesetoj minuti, dok je do tada ovo nekakav tipični teen sorority filmić. Indijanci se na zemlju vraćaju u obliku pomalo debilnih zombija, jer osim ružnih i jeftinih maski, dosta često sudjeluju u nekakvih humorističkim gegovima. Makar svaki od njih ima svoje oružje, 90% ubojstava je učinio momčina sa lukom i strijelom, što me malo ražalostilo. Gledajući dokumentarac o snimanju filma, može se i viditi razlog jednostavnim smrtima – redatelj je napomenuo pet puta da je budžet bio skoro pa nikakav. I uz tu neimaštinu, bila je jedna dobra scena čupanja kože sa lica i mrvljenja lubanje.
Pustimo sve na stranu, ovaj film je ipak (relativno) poznatiji po osebujnom borcu koji se bori protiv indijanskih zombija. To je ostarjeli Lash LaRue, poznati western glumac kojemu je glavno obilježje bilo njegovo majstorsko korištenje biča. I u ovome filmu, njegovom prvom djelu poslije tridesetak godina, Lash šiba sa bičem i tako čupa zombijima ruke, noseve i etc :) Finalna scena je borba bičem u bič između Lasha i jedinog preostalog zombi vrača, te se tako u ultra repetitivnom modu (5 minuta čistog šibanja bičem u zraku) “efektno” završava ovo horror djelce.