Petoro teenagera kreće na rock koncert i ostanu bez benzina usred ničega. U blizini primjećuju farmu i odlaze po pomoć. Od pomoći ni p, ali na farmi živi manijak koji u njima vidi personifikaciju napadača koji su mu pred neko vrijeme ubili roditelje.
Ovaj Dark Fields nemojte miješati sa istoimenim filmom snimljenim tri godine kasnije u kojemu glume David Carradine i Dee Wallaca. Vjerujem da je film iz 2009 zasigurno bolji, jer je ovo realno nekakav eksperiment određenog društva u snimanju filma. I sami vidite da je ideja totalno izlizana, a makar film traje sedamdeset i koju minutu, zamorno je loš.
Kako i sumnjate, 95% vremena ovi mladci se šetuckaju po kući, istražuju misteriozne stare alate i oruđa koja se tamo nalaze, a ubojica svako toliko updane u kadar i krene u lov za ovima. Par minuta lova, pa opet deset minuta hodanja, ma debilana.
Sve one dinamične super-scary (moš mislit) scene ubijanja i bijega su odrađene na amaterskom nivou. Najlakši način da sakriješ svoje neznanje u snimanju je u udarnim trenucima koristiti slow-motion, a ovdje ga se itekako koristi. Vjerujem da nitko ovo i nije mislio gledati, pa mislim da nema potrebe da vam objašnjavam da tih sedamdeset minuta možete bolje potrošiti na učenje heklanja, brojanje kapi kiše na prozorima ili pak izradi palindroma na norveškom…