Black Christmas (2006)

Dvadeset i dvije godine nakon klasika nedavno tragično poginuloga Boba Clarka, američka tvornica filma i novaca izbacila je moderniziranu verziju istoimenoga filma. Film je naveliko promijenjen, ali baza radnje je još uvijek ostala zgrada u kojoj živi hrpa studentica. Pripremajući se sa Božićne blagdane, detaljnije upoznajemo nekolicinu cura i klasičnu slasher final girl koja jednostavno mora preživjeti. Idilu će pokvariti manijakalni ubojica Billy koji uspjeva pobjeći iz psihijatrijskog zatvora u kojemu je bio zatočen radi Božićnog klanja svoje familije. Da stvari budu zanimljivije, sestrinstvo je sada smješteno u njegovoj rodnoj kući, a curke mu stvarno smetaju…

Ako ste gledali originalni “Black Christmas” primjetiti ćete da se film bazira na istoj ideji, ali je prikazuju u svojoj “opakijoj”, ali i dosadnijoj verziji. U orginalu ubojica je nazivao djevojke telefonom, te u manijakalnim različitim glasovima pričao nekakve pizdarije i prijetio im smrću. Nisi znao tko je on, zašto to radi, jednostavno na te stvari se nije uopće fokusiralo, nego je gledatelj mogao pratiti njegovo riješavanje stanarki kuće, sa recimo malo šokantnijim krajem. U ovom rimejku se samo prikazuje sva neinventivnost i linearnost novog američkog horror filma u kojemu se jednostavno sve mora pretjerano objašnjavati. Billy dobiva doslovno svojih petnaest minuta, gdje nam scenaristi daju pregled njegovog života doslovno od prvog dana kada ga ja majka zamrzila jer je imao nekakvu bolest jetre pa mu je koža bila žućkasta. Samo ovaj uzrok mržnje govori o tome o kakvim bedastoćama su scenaristi razmišljali.

Kada smo saznali sve o ubojici, on kreće u ubijanje koje je mega monotono i bazira se na jednoj sceni iz originala. Kako je ekipa iz filma ista kao iza “Final Destination” serijala (#3), film ima nešto dobrih gore scena, koje daju malo živosti toj monotoniji. Likovi su potpuno nezanimljivi, njihovo preživljavanje ti je potpuno whatever, a filozofija oko tajnih tunela i rupa za gledanja po cijelom stanu je dosta loše osmišljeno. Mislim rupe na zidovima i mogu proći, ali rupa na podu kupaonice kroz koju tip gleda i nitko je ne primjećuje? Whatever…

Scenarij već od početka filma počinje preskakati logiku i na veliko se koriste raznorazni tupavi stereotipi. Naivnost gledatelja se ipak najviše ispituje u zadnjih desetak minuta filma, kada kreće finalni obračun. Jednostavno, film je potpuno prazan – uopće mi nije čudno da je u potpunosti potonuo na kino blagajnama.