Čitam neki dan knjižicu koju sam si nedavno naručio preko Lulu.com. Taj sajt nudi bilo kome da objavi svoju knjigu, pa je Tim Gross koji piše za par relativno nepoznatijih horror sajtova, u dva dijela izbacio svoja kritička stajališta o manje više opskurnijim horror filmovima (Gross Movie Reviews Vol #1 i #2). U oko mi je zapeo “Berserker”, za kojeg sam se sjetio da ga imam negdje u svojoj kolekciji. Priča je klasična za slashere toga doba – skupina teenagera odlazi kampirati u šumu, baviti se seksualnom razonodom, pušiti travu i lokati bilo što alkoholno. Njihovu idilu uništava činjenica da su na lokaciji kampa prije desetak stoljeća vikinzi odbacivali svoje najmanijakalnije pripadnike zvane Berserkeri. Oni su bili toliko munjeni da su jeli i ljudsko meso, a po pričanju, njihovi duhovi im mogu opsjednuti potomke.
Vlasnik kampa je Pappy, simpatični norvežanin koji je na trenutke jebeno smiješan sa svojim lažnim norveškim naglaskom (posebice konstantno zvanja Josha umjesto Džoš – Još). On prima mladež u kamp ali usred noći uz pomoć svoga nećaka lokalnog šerifa pokušava izvidjeti situaciju, a naših teenagera ni za lijeka. U svojim eskapadama proširili su se po šumi i postali mete krvoločnog ubojice.
E sada, ni fanatični slasher manijaci nisu mogli očekivati kakvu “napetost” ovaj film stvara. Ne mislim uopće na tijek radnje ili nešto slično, nego se stvarno nemogu sjetiti filma u kojemu do pred kraj nemaš pojma dali gledaš tipični slasher ili animal attack film. Da, djeluje jebeno čudno, ali ubojstva izgledaju kao da ih je počinio medvjed, u kadru imamo medvjeđe šape i njušku, pa čak i nakon svakog ubojstva nam se u close-upu vrti neki podivljali medo. To je sve da se zajebe gledatelja (nas 114 u Svijetu koji su pogledali ovaj film), pa na kraju otkrivamo da u priči ipak imamo Berserkera. Yei!
Gledajući film iz svakog normalnog kuta bilo tko sa imalo pameti bi rekao da je totalno smeće, ali ja moram i iz te lakrdije izvuči pozitivne aspekte – likovi čak i nisu toliko loši, nevezano za katastrofalno loš scenarij. Uz to pojavljivanje Berserkera, posebice u uvodnoj špici i pred kraj je u najmanju ruku zastrašujuće. Dobra maska u kombinaciji sa nekim divljačkim urlanjem djeluje totalno jako.
Moram i spomenuti jednu scenu koja me nekako uspjela podsjetiti na Fulcijev “Zombie”. Dok tamo imamo borbu zombija i morskog psa, ovdje imamo isto tako kolosalnu (ok nije baš isto tako, ali važno za spomenuti) borbu medvjeda i Berserkera negdje u trajanju kao onaj fajt iz Carpenterovog “They Live”.
Potpuno se slažem sa finalnim komentarom na film iz spomenute knjige – “Berserker” bi trebali pogledati jedino slasher fanatici. I to ne mislim na one koji su počeli svoju gledateljsku “karijeru” sa Cravenovim “Scream”, nego oni koji generalno vole taj podžanr.