Kolumna: Horor filmovi – izazivaju li zaista nasilje kod današnje mladeži?

Pročitajte novi članak HorrorHR.com kolumnista Virgila Vukšića (dr_gonzo), autora odličnog bloga “HororFilm Playground predstavlja…. Ovaj put, Virgil iznimno detaljno i vrlo konstruktivno daje odgovor na pitanje da li horor filmovi izazivaju nasilje kod današnje mladeži?

U današnje vrijeme tim se pitanjem bave mnogi psiholozi i sociolozi, no na žalost još se nisu približili tome da nam daju konkretne odgovore nego od njih dobijamo samo neke vrlo kontroverzne teorije poput one američkih psihologa sa Sveučilišta Berkeley i Florida da ljudi vole horor filmove i uživaju u njima zbog toga što su sretni da su nesretni (laički rečeno to znači da mi koji volimo taj žanr smo zbog nečega nesretni…da nije zbog kaotičnog stanja u državi? Ili zbog 16% nezaposlenih u Lijepoj Našoj? Ili je to možda zbog toga što nam nekoć moćne tvrtke propadaju preko noći a ljudi ostaju zbog tuđih grešaka bez posla?)

Prije samo par godina su isti ti psiholozi i njihovi pobornici (doduše nema ih velik broj, no na našu žalost većina njih se nalaze na pravim mjestima sa kojih mogu odaslati svoje otrovne i dosta bolne strelice) su govorili da su ljubitelji filmova strave i užasa (a u ovoj branši se lako mogu naći SF i Fantasy fanovi) uživatelji u nastranom euforičnom zadovoljstvu i ovisnici o adrenalinu, kojima je potrebna mazohistička doza straha.
Ne znam kako vama ovo izgleda ali meni osobno i jedna i druga teorija zvuče kao hrpa gov… gluposti.

Gledajući iz osobnog iskustva horore volim iz istog razloga zbog čega moj otac voli westerne, a moja majka komedije, dok sestra uživa u romantičnim dramama. Jednostavno odabereš omiljeni žanr kao i što svatko ima omiljenu vrstu glazbe ili hobija.

Kad se kaže horor film uvijek svi pomisle na motorne pile i krv do koljena gdje lete udovi i glave na sve strane, no mnogi neupućeni u žanr, kao i ti koji ga uvijek napadaju (velika je vjerojatnost da ti isti ‘agresivni napadači’ nisu pogledali ama barem jedan hororac), ne znaju da dosta najboljih horor filmova ne sadrži kasapljenje, a oni koji i sadrže takve scene nisu primarni razlog zbog čega većina nas takve filmove gleda. Oni se gledaju iz istog razloga zbog čega su naši stari voljeli klasike “Crvenkapicu”, “Ivicu i Maricu” ili “Cvilidretu”.

Još jedan od razloga zbog čega ih rado gledamo jest što je taj žanr najkompleksniji (i najpodcjenjeniji) od svih filmskih žanrova, a najveća njegova ljepota i snaga jest to što u njemu možete naći svega – od akcije, drame i humora, pa sve do neizbježne romantike i avanture. U horor film možete izmiksati sve moguće žanrove u jedan jedini uradak i on može ispasti fenomenalno, a da pri tome ne ubijete ili ne ozlijedite niti jednu osobu. Oni su samo moderna verzija onoga što se prije moglo naći u mitovima, legendama i raznoraznim klasičnim pričama i bajkama…

Evo što sam našao u jednom starom članku iz mislim da je to 1996 godina u “Vjesniku”. Autorica je dr. Ružica Ćavar (predsjednica je Hrvatskog pokreta za život i obitelj), a od kojeg ću samo izvaditi najsočnije odlomke koji se tiču filmova:

Dr. Ćavar: Mogu reći da nisam ni znala da u našem televizijskom programu ima toliko filmova strave i užasa, jer imam puno pametnijeg posla nego da se drogiram nasiljem filmova strave i užasa, kao i pornografije… Da sam prije znala što nam sve nude sastavljači tv programa, jasno da bih se bunila i prije!

Moj odgovor:

Kažu da dotična gospođa živi u našoj metropoli tj. Zagrebu, centru TV industrije, pa sam se pitao da li je dr. Ružica nabavila televizor tek 1995 (da se radi o 60-tima onda bih svakako shvatio njezino ne poznavanje TV programa), jer ovakvo pisanje i napadanje njoj nepodobnih žanrova (prvenstveno horora, a kasnije i erotskog filma….da erotskog a ne porno filma kako govori gospodična….jer je HTV želio prikazivati filmove ala “Emanuelle”, a ne neke tvrdokorne pornjave sa Cicciolinom). Druga stvar je koliko sam shvatio da doktorica ne razumije pojam erotika i pornografija (čudi me da je njoj kao učenoj osobi to ista stvar), kao niti ljudi koji su sudjelovali u “Latinici” 9. veljače, 1996 (tema je bila: “- Jesu li erotski filmovi pornografija?”) a koju sam tada gledao na TV-u, pa znam o čemu i kako se pričalo. Svatko sa imalo zdravog razuma zna što je to točno pornografija, a što erotika (koja je sastavni dio horor filma, pa iako ju ne sadržava baš svaki film tog žanra). No, ako gospođa Ćavar ne ljubi filmove strave užasa onda joj preporučam da se stvarno okrene ‘pametnijim’ poslovima, a nama ostalima ostavi slobodu izbora hoćemo li ih gledati ili ne…

Dr. Ćavar: No, vratimo se nasilju, porno filmova i filmova strave i užasa na tv ekranima.
Čemu, zapravo, i jedni i drugi?

HTV, kad bi imala pametnu upravu, bila bi sasvim drukčija. Ta uprava bi znala da televizija treba imati informativnu, obrazovnu i odgojnu ulogu. Ne bi podilazila onim najnižim nagonskim porivima u čovjeku. Nastojala bi svojim sadržajima oplemenjivati djecu, mlade i sve gledatelje.
Demokracija se ne sastoji u tome da svatko neizgrađen radi što hoće, nego, nego da se svakomu pruži prilika za izgradnju u najproduktivnijem smislu, i da svatko bude slobodan raditi ono što je za njegovo i opće dobro.

Koliko su god štetni filmovi kriminala, strave i užasa, osobito za djecu i mlade, jer se navikavaju na kriminal i nasilje kao na nešto normalno, te pokušavaju to oponašati u životu, smatram da su još štetniji porno filmovi, jer više pobuđuju znatiželju, dovode do ovisnosti i blokiraju sve druge stvaralačke aktivnosti.

Moj odgovor:

Slažem se da bi HTV i ostale naše televizije trebale imati pametniju upravu (i program naravno), no doktorica i dalje gura po svome jer u gornjem tekstu i dalje tvrdoglavo spominje riječ porno umjesto erotika. Isto tako me zanima o kakvoj to informativnoj, obrazovnoj i odgojnoj ulozi Televizije ona govori?

Da li je to niz obrazovnih emisija u kojima će se djeca i mladež učiti o svijetu oko sebe? Onda sam i ja za taj program. No, ako je ta uloga TV-a da nas obrazuje prema političkom/vjerskom gledištu vladajućih persona ili da nam ispire mozak kao u futurističkim filmovima poput “Running Mana“, te da na kraju postanemo biološki roboti bez svijesti i svojega Ja u nekom distopijskom društvu…onda definitivno nisam za takvu soluciju.

Nikad se nisam slagao sa konstatacijom da su filmovi glavni razlog porasta nasilja kod mladeži, pa i u onim malim malim slučajevima kad maloljetnici (pa ponekad i ostali) naprave neki zvjerski zločin nakon što su gledali horor ili akcioni film.

Prva i glavna krivnja je na odgoju…ako on nije adekvatan onda mlada osoba lako može skrenuti sa svog puta. U današnje vrijeme roditelji se sve manje brinu o odgoju svoje djece, kojima je jedini učitelj TV i ulica, a što je još žalosnije škole…ta zdanja obrazovanja se sve manje bave odgajanjem učenika, tako da danas slobodno možemo reći da je školstvo sa svojim nesposobnim ljudima i kod nas, ali i u nekim drugim obrazovno jačim zemljama izgubilo odgojnu funkciju bez ikakve naznake da bi se ta negativnost mogla revitalizirati ili barem pomaknuti na bolje.

Danas škole sve više postaju kao ona u filmu “Class of 1999” i to pomalo zastrašuje, jer brojke kao brojke znaju biti zastrašujuće – sve veći broj osnovaca puši, drogira se, pije i stupa u seksualne odnose bez nekog velikog znanja (iako recimo znaju više o tome nego moja generacija ili generacija mojih roditelja), a što reći na to da svaki osmi osnovnoškolac u našoj državi sa sobom u školu nosi oružje. Autoritet nastavnika ili profesora je nestao, a većinu nije niti briga…

Da li su baš stvarno krivi filmovi zbog takvog stanja?

Ako gledamo Amerikance onda je TV majka svih zala (65% misli da ima loš ili vrlo loš utjecaj na društvo), jer je oni optužuju da potiče nasilje (92%), preljub (68% njih okrivljuje ju zbog velikog broja razvoda), pridonosi odbacivanju obiteljskih vrijednosti (81%), pogoršava problem maloljetničke trudnoće (76%)…a da ne zaboravimo reći da Ameri (njih između 83 i 85%)jednodušno osuđuju seks na televiziji (a to je zemlja nemojmo zaboraviti gdje industrija pornografije obrne 4 milijarde $ godišnje, što je više od nekih grana zarade kod organiziranog kriminala).
I sami znamo da Amerikanci imaju neku posebnu filozofiju pa su ove brojke pomalo i smiješne, jer unatoč tome i dalje je jedna stvar važna – odgoj. Mogao bih mnogo filozofirati o ovome gore, no jednostavno neću, nego ću jednostavno citirati Josipa Vrančića (doktor znanosti i povjesničar umjetnosti):

Zajednica je obavezna osigurati svakom svom članu sve preduvjete neometanog održavanja i kultiviranja života, a to znači i zaštitu privatnosti i intimiteta kao eminentnog prostora individualne slobode. Netko će taj prostor ispuniti ljepotom, nježnošću, davanjem i ljubavlju, a netko “sirovim strastima i egoizmom.

Sjećate se kad se dogodio pokolj u školi Columbine, pa kad su razlog zbog čega su to počinitelji Harris i Klebold napravili vlasti naveli da su njih dva bili veliki ljubitelji FPS-a i video igrica “Doom” i “Wolfenstein 3D”. Ili kad se dogodio pokolj u školi Winnenden, prvo što su novinari napomenuli o ubojici Timu Kretschmeru jest da je veliki obožavatelj horor filmova (kao što su 90-tih stalno spominjali da je serijskom ubojici Jeffreyju Dahmeru najdraži film “The Exorcist”). Dok je Cho Seung-Hui napravio masakr na sveučilištu Virginia Tech, pa su neki spominjali da je previše gledao južnokorejskog “Oldboya” (tek se kasnije spominjalo da je imao psihičkih poremećaja i da je stvarni motiv bio da se sveti “bogataškoj djeci”).

Na našu žalost takvih je primjera mnogo. Evo spomenuti ću još dva – 13 godišnja djevojčica Victoria Dalton je 1995 udavila dvoje male djece od 5 mjeseci i 2 godine, a kad istražitelji nisu mogli otkriti razlog zbog čega je ugušila drugo dijete došli su na na ideju da je bila fascinirana prizorima strave tj. horor filmovima, pa slučaj koji je zgrozio moje Šibenčane kad je Tomislav Kovak zgazio autom poduzetnika Zorana Bujasa u Bilicama na način (po novinama se taj slučaj uspoređivao sa filmom mnogo puta) istovjetan onom kad je J. Biel u rimejku “TCM”-u zgazila R. Lee Ermeyja, što je znat ćete i sami čista koincidencija gdje život oponaša film (sigurno mogu tvrditi da Kovak nije gledao dotični film, nego je čovjek jednostavno pukao bilo da mu je Bujas nešto mutio sa ženom ili joj je samo dao otkaz bez razloga).

Malo od vas zna da pokolji u školi nisu neka novotarija nastala pred kraj 20 stoljeća, jer su se slični incidenti događali u Americi još polovicom 18 stoljeća, a prvi pravi pokolj sa mnogo žrtava (45 mrtvih i 50 ranjenih) se dogodio sada davne 1927. Jesu li i tada krivi bili filmovi i TV?

Ljudi vole da sve bude objašnjeno i da se dogodilo zbog nekog razloga, pa koliko god to bilo slabo uvjerljivo. Nitko se ne pita odakle tim starijim maloljetnicima toliko naoružanje, jer niti Rambo u svim svojim filmovima toliko ih nije imao? Nitko ne pita koji je stvarni okidač da su počeli odjednom ubijati?

Po meni su to psihički labilne osobe koje su školski nasilnici (znate oni lijepi i uvijek popularni mladići koje društvo obožava a sama Amerika glorificira na svakom koraku pa čak i u komedijama) i društvo, plus užurbani način života doveli preko ruba.

Neki ljudi jednostavno psihički puknu i krenu putem bez povratka (recimo slušaj Kovak), dok su drugi jednostavno psihički bolesnici poput serijskih ubojica, teških kriminalaca i sličnih spodoba ljudi koji ubijaju i nanose zlo svud oko sebe drugim živim bićima. A što je najstrašnije od svega vjerujem da se neki ljudi rode zli. Osobe koje su počinile neki strašan zločin (većinom još jako mlade) ponekad dok su na suđenju govore kako su nasilni filmovi krivi što su se odlučili na krvoproliće. Logički gledano naravno da će to govoriti jer postoji mogućnost da kazna za počinjeno djelo bude blaža (slično je i sa taktikom pozivanje na ludilo, koja i dan danas pali na sudu i zbog koje mnogi okorjeli zločinci budu pušteni prije vremena na slobodu). Prizivanje na nasilne filmove je dobra sudska smicalica i ništa više.

Ne mogu mediji napadati filmove i kriviti ih zbog svega lošeg u svijetu kad isti ti mediji glorificiraju zločine, ljude sumnjiva morala i života. Glavno da čitanost i gledanost bude visoka. Nikad neću zaboraviti kad sam na naslovnici Jutarnjeg Lista na ogromnoj fotografiji vidio ubijenog mafijaša Jamesa Cappiaua.

On leži a glava mu izrešetana i krvava, mozak i krv svud po podu…koliko god navikao na svakojake horor prizore u filmovima bilo mi je nelagodno gledati te realne a ne lažne scene. Jedno je film a drugo pravi život. Sjećam se da kad sam gledao dokumentarce “Banned! In America” i “Banned on TV” da mi se u jednom trenutku zgadilo cijelo čovječanstvo. Koliko sam scena gledao gdje si netko raznese glavu sačmarkom (recimo u rimejku “Hills Have Eyes”), no kad je to učinio Daniel V. Jones u TV prijenosu (koji nikada nije prikazan na američkoj TV) ostao sam zgrožen…

Veći negativni utjecaj na mladež imaju osobe (netolerantna nekolicina koja neprestano ne želi prihvatiti onu “Živi i pusti druge da žive”) poput ‘dušebrižnika’ don Josipa Čorića i župnika Franje Jurčevića i sličnih zagovaratelja inkvizicijske politike sa svojim neinteligentnim razmišljanjima nego svi filmovi ovog svijeta. Ili razne Lambaše, Pokosice, Maje Morales i Modni mačkovi, sponzoruše, te sumnjivi ‘poduzetnici’ i poslovni ljudi koji nemaju niti kune svog novca u džepu…popis je stvarno povelik.

Što reći kako djeluje ponašanje neodgojenog (to je u više navrata sam pokazao i to prema natjecateljima…sjećate li se one: “- Skini mi se s kursa!”) Tonija Cetinskog u “Hrvatska traži zvijezdu” na um mlade osobe kojoj je Toni nažalost idol? Kad mlada osoba na TV-u vidi da Cetinski neprestano ismijava, vrijeđa i ponižava često malodobne natjecatelje, te sam kroji politiku emisije (izbacivanje Anđe Marić) i da mu to prolazi… Što to govori mladoj osobi?

No, Cetinski i njegova emisija su samo kap u moru loših strana televizije, jer tu imamo još mnogo reality emisija i sličnih žutih vijesti koje se najviše mogu vidjeti na RTL-u i Novoj TV, dok HTV kako tako još odolijeva tom raku. Sa takvim emisijama mladi um može biti prije iskvaren na planu socijalnog i intelektualnog razvoja nego prilikom gledanja nasilnih filmova i igranja nasilnih igrica. Još jedna greška televizije je da neke programe ili filmove ne prikazuje u za njih prihvatljivo vrijeme ili da nisu adekvatno ocijenjeni svojim predikatima o dobnoj granici gledatelja (mnogo sam puta vidio da određeni predikat ne odgovara filmu koji se prikazuje). No, najveća stvar koja me ljuti jest kad gledamo vijesti i sad se dogodi neki zločin, pa kad nas spiker upozori da scena koju ćemo vidjeti nije za djecu, maloljetne i one slabog srca… Zašto se uopće takva scena gdje je netko ubijen ili raznesen bombom mora prikazati? Zar stvarno ta reportaža ili vijest ne može proći bez toga?

Naravno novinari će reći da ne može i da svijet ima pravo znati (pravo na informaciju iz prve ruke) što se dogodilo. Da…ali pitanje ostaje, jer moramo vidjeti leš netom ubijenog ljudskog bića?

Kad bi smo išli u krajnost trebali bi zabraniti i filmove i televiziju (sve živo jer iza svega se krije potencijalna opasnost), te pisane medije poput novina. Sljedeće na udaru zabrana bi se trebali naći književnost i glazba. Zašto? Pa, evo primjera: Roman ” Lovac u žitu” J. D. Salingera bi se morao naći u samom vrhu, jer kako znate mnoge ubojice (npr. Mark David Chapman koji je ubio Johna Lennona ili John Hinckley Jr. koji je izvršio atentat na predsjednika Reagana) su nosili upravo taj roman sa sobom dok su obavljali svoj zločinački naum, a sličnih knjiga poput te ima na pretek (Bibliju i Ku’ran neću ni da spominjem).

U glazbi je ista stvar: Zabranimo glazbu Richarda Wagnera jer njegova antisemitska stajališta su uz glazbu inspirirala Adolfa Hitlera, a kod ostalih glazbenika se isto može naći crna mrlja ili kroz njihova stajališta ili glazbu ili same stihove.

Kako vidite iz ovog ekstremnog stajališta zabrana nije nikako dobra, no neki parametri bi se trebali usvojiti u društvu što prije. Recimo da djeca u dobi od 3-4 godine ne bi trebala uopće gledati televiziju ili bi to trebalo svesti na minimalu (recimo svaki dan po 15 minuta), jer su ona u toj dobi najosjetljivija u svom mentalnom i fizičkom razvijanju i upijaju sve iz okoline. U toj dobi djecu bi trebalo čuvati od neugodnih sadržaja. Nisam ni za to da se filmovi sa nasilnom tematikom i scenama seksa prikazuju u ranim terminima tj. terminima koji im svakako nisu primjereni (televizije bi trebale dobro pripaziti na tu politiku, no rijetko kad to i čine).

Mediji bilo pisani bilo elektronski imaju veliki utjecaj na naše društvo, no njihova primarna zadaća nije da odgajaju našu djecu. Ta zadaća primarno ostaje na roditeljima, a tek onda drugi dio obaveze preuzimaju škola i vjera.

Da filmska industrija nije baš toliko nevina i sam se slažem sa tim, jer svako malo Hollywood pretjera u svojoj agresiji i forsiranju da prečesto koristi nasilje radi bolje prodaje kino ulaznica (recimo besmisleni torture porn filmovi od kojih samo nekoliko njih imaju svoju vrijednost), što osuđujem no što se tiče toga mi imamo izbor hoćemo li gledati takve filmove ili ne, a to je ono što najviše volimo kod demokracije. Po meni film može biti glup i loš pa imao on ne znam kakve scene nasilja, jer to ga neće spasiti da imam loše mišljenje o njemu.
Za kraj bih ponovio da filmovi nisu zaslužni za nasilje u našem društvu, te uzrok takvog ponašanja treba tražiti negdje drugdje a ne u ovako jeftinim objašnjenjima. Ono što možemo reći jeste da Hollywood kao glavni predstavnik filmske industrije samo servira takve filmove nasilnom svijetu i ništa drugo…

Virgil Vukšić iliti dr_gonzo, autor je odličnog bloga “HororFilm Playground predstavlja…“.

Rođen sam 14. 01. 1979 godine u Šibeniku. Nakon što sam 1983 godine u kinu pogledao Miliusovog “Conana”, ostao sam zadivljen filmskom umjetnošću, te do dana današnjeg sam gorljivi filmofil. Cijeli život živim u svom rodnom gradu, gdje sam i završio srednju školu za elektromehaničara. Od 1991 godine se bavim i pisanjem za svoju dušu. Od 1997 radim u tvornici prešanih proizvoda (bivši TLM), gdje obavljam posao smjenskog korektora-kontrolora aluminijskih profila. Sa 13 godina napisao svoj prvi roman. U 29 napisao svoj prvi pravi roman, koji čeka izdavača. Također završavam i treći roman, a prvi horor tematike.

2008 godine osvojio nagradu “Galović” za najbolji blog na temu straha. Neko vrijeme pisao za magazin “Plan B”, duže vrijeme suradnik NOSF portala, te isto tako pisao za NOSF magazin. Također kratko vrijeme pisao erotske kratke priče za jedan erotski časopis.